RECIKLAŽA

Dječija igra

Nije dobro po društvo ako se djeluje iz osvete ili iz pizme. Tada se ne biraju sredstva. Loši kumovi postaju dobri, i obrnuto. Jer sredstvo opravdava cilj. Samo čiji?... Vrijeme je svakako „majstorsko rešeto“. Nekima se može suditi i prema mjeri patnje koju su preživjeli. Neka svako svoju mjeru traži u sopstvenoj savjesti
1 komentar(a)
Ažurirano: 19.05.2012. 08:51h

Ove godine se navršava trista godina od rođenja „enfant terrible-a“ epohe francuskog Prosvjetiteljstva - Žan-Žak Rusoa. Čovjek koji je više volio biti čovjek paradoksa, nego čovjek predrasuda, napisao je u djelu Emil ili o vaspitanju: Mrzim knjige, one nas jedino uče da govorimo o onome što ne znamo. Mislio je na to kako djetetu ne treba davati na čitanje štiva koja još nije u stanju da razumije. Vjerovao je u proces prirodnog sazrijevanja čovjeka, koji prethodi društvenom biću.

Ovo razmišljanje može se donekle uzeti i kao lajtmotiv našeg društva i države. Često je više priče, a manje konkretnih ideja. Govori se o nečemu što se dobro ne razumije ili neće da se razumije. Kombinacija neznanja i proračunatosti stvara privid demokratije i slobodoumnosti. Recimo da je država - dijete, političari - roditelji, građani - kumovi.

Zna se da djeca ne biraju roditelje. Oni im daju primjer, ali ako djeca počnu da liče na roditelje, treba ih tući, kako je govorio Duško Radović. A ima raznih roditelja. Tako se i na dijete različito gleda. Dominantni roditelji misle da nema boljih od njih. Oni suvereno znaju kako treba sa djecom.

Njihov vaspitni metod je neprikosnoven. I roditelji oponenti o svom metodu misle sve najljepše. Ali nikako da ga nametnu. Zato pozivaju na opšteroditeljski zbor. Da donesu odluku o smjeni loših, dominantnih roditelja. Tada nastaje prepirka. Optužuju se međusobno ko je bolji roditelj.

Svađaju se oko toga čijih gena je dijete više naslijedilo. Dominantni roditelji stalno tetoše dijete. Kupuju mu lijepu garderobu i igračke koje poželi. Oponentni osporavaju biološkog oca i traže starateljstvo.

Nude djetetu sigurne i pravovjerne materinske skute. I jedni i drugi se oslanjaju na kumove. A kumovi u neprilici. Koje roditelje podržati? Najbolje je da dijete ima oba roditelja, ali treba biti razuman. Veći dio kumova misli da je bolje predati ga onima što kažu da ga vole, nego onima što ga nikada nisu ni htjeli.

Neki od njih bi voljeli i da nije rođeno. Dobar dio kumova misli da ga daju i takvim roditeljima. Sumnjaju u iskrenost osjećanja dominantnih roditelja. Što god bilo, dijete je rođeno. Roditelj, kakav god bio, zna što mu je dužnost. Dobro, omaklo se, ali ga valja „njiviti“... A dijete nevično da samo odluči ili izabere. I dok ga oni salijeću, dijete ispašta...

Onda su pravedni kumovi odlučili da uzmu stvar u svoje ruke. Protestuju protiv dominantnih roditelja. Savjetuju im da se dozovu poznaniju prava. Ili da prepuste dijete njima. Pa da ga oni dalje usmjeravaju.

Zajedno sa oponentnim roditeljima i progresivnim kumovima. Smatraju da dominantni roditelji ne rade za budućnost djece, nego za dominantnu sadašnjost. Nabjeđuju ih da su bahati, neiskreni i samoživi.

Da su iznevjerili pravedna kumovska očekivanja. Da su kreirali ambijent gdje je sve moguće i normalno. Sve dozvoljeno i legitimno. U okviru njihove proklamovane vaspitno-obrazovne agende. Vrijeme je da dijete dobije druge roditelje, koji ne misle samo na sebe. I da dijete puste da se pravilno i samostalno razvija. Bez tutorstva i prenemaganja.

Ovo dijete ima i lepršavih kumova. Evrovizijski kum je u jednoj TV-emisiji demonstrirao nonšalantnu lucidnost. Krajnje ramboidno, Živu istinu je možda po prvi put učinio živom, pošto je istina često ionako nebitna... U Crnoj Gori... I kumice rukometnog kluba „Budućnost“. Uspjele su ono što mnogima ne polazi za rukom: da budu najbolje kada je najpotrebnije. Bilo je lijepo podijeliti sa njima uspjeh... U Crnoj Gori...

Pojedini kumovi misle da su svi pomalo prenaglili! Da svi dijete koriste kao izgovor za sebične roditeljsko-kumovske porive. Izluđeše jadno dijete. Tretiraju ga ko veliko, a ono malo. Pravedne kumove i oponentne roditelje uglavnom vodi logika: bitno je da si protiv dominantnih roditelja i pater familias. Svi drugi roditelji više vrijede. Važno je protiv koga si. Nije važno s kim si...

Nije dobro po društvo ako se djeluje iz osvete ili iz pizme. Tada se ne biraju sredstva. Loši kumovi postaju dobri, i obrnuto. Jer sredstvo opravdava cilj. Samo čiji?... Vrijeme je svakako „majstorsko rešeto“.

Nekima se može suditi i prema mjeri patnje koju su preživjeli. Neka svako svoju mjeru traži u sopstvenoj savjesti. Zato je nekada biti i... ne-biti! Ili biti samo svoj. Ili izabrati neke pozitivnije kumove. Pokušati imati više mudrosti, dobre volje, takta. Nije probitačno na kraći rok. Ali djeluje pozitivno. Na duži rok. Za bolje sjutra. Za djecu. Bez „kumova“.

Zatekoh mog prijatelja Pura, Crnogorca od malih nogu, kako se pakuje. Interesovalo me kuda će:

- Znaš što Kole, idem na ariju. Na neodređeno. Da malo opuštim mentalne strune. Da počinem od mrguda i Iznoguda. Opšta društvena pometnja. Osioni lažinjaju, pa priznaju da su lagali, i nastavljaju da likuju. Livade na prodaju im faliti neće, samo da ih ne ufate! Obalu nam sve više krase višespratne ljepotice.

Jednima se za to sudi, drugima dozvoljava. Jedni primaju orden Svetog Save zbog darivanja hrama Srpskoj crkvi, a uvozni negator svega crnogorskog (poreklom iz Mrtvog Dubokog) ushićeno besjedi na svečanosti. Istovremeno se na istom mjestu obećava mljekara. Valjda, kad se uspostavila duhovna, slijedi materijalna nadgradnja.

Za mene bi bila preča obnova stada krava i ovaca, a ne pastve i pastira. Sve je naopako! A još kad se razmašu tajkuni i popovi, blagoš u dom! Za ove prve važi ono: sve će to narod pozlatiti. Za ove druge dobro je zborio Njegoš: krst i luna, dva strašna simvola, njihovo je na grobnice carstvo.

Crnoj Gori nema drugog puta, bez građanskog. Ni srpska, ni crnogorska, no njenih građana! Sve ostalo je stramputica i sičijnica. Ali danas je ovako vrijeme: demokratija na jeziku, nacija u pamet i talir u srcu. Oj-ha! Zato sam odlučio da idem na vodu. Tamo đe ima dosta ribe. Da pecam i da se sit narazgovaram. Sa ribama. Bez đavolje riječi!

„Više nije bitno da li čovjek ima čestitosti, već ima li talenta. Ni da li je neka knjiga korisna, već je li dobro napisana. Udvoricama samo zasluge, vrlini samo mrvice“. Opet Ruso. Prije trista godina, a kao da je bilo danas...

P. S. Pošto je Puro otišao da peca na neodređeno... i ova kolumna je otišla s njim.

Preporučujemo za Vas