Bespravna (divlja, nelegalna, spontana, neplanska) izgradnja je pojava koja nije nova u Crnoj Gori. Traje više od šezdeset godina. Novo je instrumentalizovanje ove pojave da se završe neki poslovi aktuelne vlasti. I novi je naziv neformalni objekti. Nema preciznih podataka o tome koliko ima ukupno bespravno izgrađenih objekata u Crnoj Gori.
Niti hronološkog prikaza nastanka i širenja ove pojave. Poznato mi je da je bilo ozbiljnog angažovanja i rada i stručne službe resornog ministarstva i podrške stranih konsultanata prilikom izrade teksta koji je u vidu nacrta prezentovan javnosti. Ali je pitanje metodologije i istraživanja uzroka bespravne gradnje zanemareno.
Pojava je mnogo duža, po trajanju, i mnogo kompleksnija, po uzrocoma nastanka, nego što je to u pripremi nacrta zakona sagledano. Uporedivo je sa plijevljenjem korova (mnoge samonikle biljke su korisne, pitanje je odluke da li ih ostavljamo).
Ako želimo da zaštitimo biljke koje smo namjenski zasadili ili posijali, uklanjamo korov. Ili kažemo, ova grupa se lijepo spontano formirala, ostaviću je, a onda je njegujete i zalivate. Održavanje urbanog prostora je slično održavanju vrta, uz neuporedivo veću kompleksnost, naravno.
Sve ukazuje da će se donijeti zakon o legalizaciji bespravne gradnje bez jasne procjene prostornih i socio–ekonomskih posljedica.
Posebna opasnost je što će najviše štete od primjene toga zakona biti na prostoru Podgorice. U nacrtu zakona stoji izričito da legalizacije neće biti u zoni nacionalnih parkova i Morskog dobra.
Uzmimo da će zaista tako i biti (što je malo vjerovatno). Tako Podgorica ostaje najveće područje zarobljavanja prostora, kad se pomenuti zakon usvoji. A upravo na primjeru Podgorice se pojava mogla najbolje sagledati i dobiti korisna varijantna rješenja.
U istraživanju "Urbano–geografske promjene u razvitku Titograda", koje je objavljeno 1974. godine, autor dr Zdravko Ivanović daje dragocjene podatke i opservacije.
"Prema podacima, (podaci opštinskog Zavoda za urbanizam i projektovanje Titograd za 1968.) intenzitet bespravne gradnje po naseljima je sledeći:
Tološi – 197 objekata; Momišići -151; Zagorič – 177; Zlatica – 19; Masline - 74; Konik – 143; Zabjelo (sa Pobrežjem) – 125. Ukupno 886 objekata". (str.122)
Autor navodi i podatke iz 1972. da na području Titograda ima 2.500 bespravno podignutih kuća. Pojava se bilježi od 1950: "Od 1950. do 1955. podignuto je 26 objekata; od 1955 – 1960.181 objekat; od 1960. do 1964. 394 objekta".
Opštinska uprava Podgorice (tada Titograd) je početkom osamdesetih godina donijela odluku da se zona Stari aerodrom, po tada važećem GUP–u rezervna za gradnju poslije 2000, aktivira odmah i napravljen je DUP Stari aerodrom.
Na čemu se bazirala ova odluka? Na političkoj, a ne stručnoj, procjeni da će time biti zaustavljena bespravna gradnja. Zemljište je bilo opštinsko i nakon usvajanja DUP-a dato je na konkurs za dodjelu urbanističkih parcela. Odmah je bilo jasno da je više od polovine parcela dodijeljeno građanima koji ne stanuju u Podgorici, već u drugim gradovima Crne Gore.
Zauzimanje prostora dvadesetak godina ranije, koji je bio rezervisan za urbani razvoj grada poslije 2000, Podgorici je nanijelo ogromnu štetu. To sada svi znamo, a prije trideset godina su znali urbanisti. Ovo žrtvovanje prostora imalo bi smisla da je divlja gradnja zaustavljena. Ali, nije.
Drugi primjer iz osamdesetih godina, takođe iz Podgorice, jeste odluka da se izrade sanacioni urbanistički planovi za bespravna naselja Donja Gorica i Donja Gorica, a glavna argumentacija je bila da će se obezbijediti novac za izgradnju infrastrukture. Naplaćeni iznosi za komunalni doprinos nisu dostigli ni četvrtinu planiranog.
Resorno ministarsvo je imalo mogućnosti, a i vremena, da opisane i druge slične odluke u Podgorici i drugim opštinama, koje su donošene u cilju sprečavanja divlje gradnje, ispita i dobije bolje uvide u moguće efekte novog zakona o legalizaciji bespravne gradnje. Ovakvi uvidi bi bili od dragocjene pomoći pri nalaženju rješenja za ovaj izuzetno kompleksan višedecenijski problem.
Problem bespravne gradnje ne može biti rješavan pri sadašnjem konceptu izrade i primjene urbanističkih planova. Nestali su opštinski zavodi za urbanizam i projektovanje.
Nestali su svi regionalni zavodi (ili privatizovani) za urbanizam. Nekada čuveni u SFRJ, a poznat i u Evropi, RZUP iz Titograda je privatizovan. A vrhunac je da se prostorno i urbanističko planiranje tretira kao javna nabavka. Vrhunski javni interes je prepušten promišljanju biroa i pojedinaca koji ponude najnižu cijenu. I po pravilu to rade ljudi koji uopšte ne poznaju prostor koji planiraju.
Ovo se dešava i Podgorici, koja je prije pola vijeka imala opštinski Zavod za urbanizam. Tako je zatvoren krug u zarobljavanju prostora. Dobri rezultati su uvijek posljedica dobre prakse. Dobra praksa je njegovanje institucija i struke.
Ostaje upitanost da li je to uopšte cilj aktuelne politike planiranja i uređenja prostora u Crnoj Gori. Upravo zbog toga smatram da Podgorica treba da se suprotstavi usvajanju predloženog zakona o legalizaciji bespravnih objekata. I spriječi novu degradaciju prostora. I zarobljavanje prostora koje će neminovno izazvati primjena predloženog zakona o legalizaciji bespravne gradnje.
I, za kraj, jedna duhovita opaska koja nije van konteksta. Kad je nakon posljednje rekonstrukcije Vlade, objavljen najnoviji naziv resornog ministarstva za prostor, jedan mladi kolega je prokomentarisao: "Sad smo dobili i Ministarstvo za odi mi, dođi mi." A u prostoru ostaju tragovi.
Bonus video:
