Dvije sindikalne

Očekivanja

Građanski protesti predstavljaju iznuđeni socijalni bunt revoltiranih zaposlenih i građana, koji su postali očigledne „žrtve tranzicije“ u korist privilegovanih crnogorskih tajkuna. Takvo stanje mora hitno da se mijenja i to je ključna poruka građanskih protesta
10 komentar(a)
protest, 5. maj, Foto: Savo Prelević
protest, 5. maj, Foto: Savo Prelević
Ažurirano: 24.02.2019. 04:28h

Od osnivanja Unije slobodnih sindikata Crne Gore ništa više nije isto na crnogorskoj sindikalnoj sceni. Kao moderna sindikalna asocijacija, USSCG se trudila da svojim sindikalnim akcijama sruši uvriježeni stereotip o soc-realističkim sindikatima kao privesku svake vlasti, čiji čelnici glume sindikalizam (tj. socijalni dijalog) licitirajući sa radničkim interesima radi punjenja sopstvenih džepova. Zbog toga smo od prvog dana bili izloženi raznim opstrukcijama, pritiscima, podmetanjima i etiketiranju.

No i pored svega USSCG je opstala, dokazala reprezentativnost i postala nezaobilazan reprezent radničkih interesa, a sve zahvaljući činjenici da smo uvijek bili spremni da javno ukažemo i borimo se protiv devijacija u društvu koje štete interesima našeg članstva i zaposlenih. Stekli smo povjerenje i simpatije velikog broja zaposlenih, a naša sindikalna porodica se iz dana u dan uvećava. Zašto ne reći, kada bi zaposleni u javnom sektoru mogli da se u demokratskim uslovima opredijele o svojoj sindikalnoj pripadnosti, USSCG bi već odavno bila dominantna sindikalna centrala.

Ipak, moramo da budemo svjesni definicije da su sindikati dobrovoljne interesne organizacije koje okupljaju zaposlene različitih političkih, vjerskih i nacionalnih pripadnosti. Samim tim, ogroman je, senzibilan i različito poiman korpus njihovih očekivanja o pripadnosti sindikatu. Ono što sindikalno okuplja zaposlene i što im je prirodni zajednički imenitelj, jeste permanentna borba za poboljšanje ekonomsko-socijalnog položaja, borba za dostojan rad koji podrazumijeva savremene uslove rada i zaradu koja omogućava pristojan život zaposlenom i njegovoj porodici. Na drugoj strani, ono što je stalna prijetnja njihovom razjedinjavanju je politička, vjerska ili nacionalna opredijeljenost sindikata kojem pripadaju, a koja bi, sasvim je prirodno, bila iritirajuća za sindikalne članove druge etničke pripadnosti.

Međutim, sindikalno članstvo samo „mora“ da prepozna i izbjegne često postavljanu zamku, kada treba da se opredijeli između svog ekonomsko-socijalnog interesa u odnosu na svoja politička, nacionalna ili vjerska opredjeljenja. Od tog prepoznavanja zavisi i nivo solidarnosti u sindikalizmu, bez kojeg ne možemo ostvariti niti jedan zajednički rezultat na poboljšanju standarda zaposlenih. Ukoliko sindikalni članovi podržavaju ekonomsku politiku Vlade, koja je suprotna njihovom ekonomsko-socijalnom interesu, tada sindikat nema mehanizme da se izbori za interese svojih članova.

Ovih dana, organizovanjem građanskih protesta, USSCG vodi ključnu borbu za zaštitu od daljeg urušavanja standarda zaposlenih i građana. To je bio jedini preostali način da upozorimo Vladu na nezadovoljstvo i dramatičan ekonomsko-socijalni položaj ogromnog broja zaposlenih i građana, s obzirom da nijesu uvažili naše argumente iznijete u socijalnom dijalogu. Osim toga nema konstruktivnog socijalnog dijaloga ako vas druga strana ne prihvata kao ravnopravnog socijalnog partnera.

Upravo to se desilo kada, krajem prošle godine, Vlada nije prihvatila naš poziv na održavanje hitne sjednice Socijalnog savjeta, na kojoj se trebalo razmatrati pitanje anuliranja odluke o poskupljenju cijene električne energije. Bila je to zadnja kap, u nizu poskupljenja cijena roba i usluga, koju nijesmo mogli da otrpimo, a da ne upotrijebimo sva dozvoljena demokratska sredstva sindikalne borbe za zaštitu interesa našeg članstva. Prije toga Vladu smo upozoravali da su za nas nova poskupljenja cijena osnovnih roba i usluga prihvatljiva jedino uz adekvatno prateće povećanje zarada zaposlenih, što Vlada nije htjela da uvaži.

Zato, građanski protesti predstavljaju iznuđeni socijalni bunt revoltiranih zaposlenih i građana, koji su postali očigledne „žrtve tranzicije“ u korist privilegovanih crnogorskih tajkuna. Takvo stanje mora hitno da se mijenja što je ključna poruka građanskih protesta koje od januara ove godine organizuju USSCG, MANS i Studentska unija. Istovremeno, mirni građanski protesti predstavljaju ogroman demokratski iskorak koji Crna Gora čini na putu evropskih integracija. Sama činjenica da su u Crnoj Gori, bez i najmanjeg incidenta, organizovana tri masovna mirna građanska protestna skupa, ukazuje na demokratsku zrelost kojoj stremi naše društvo.

Specifičnost aktuelnih građanskih protesta je da, prvi put u novijoj istoriji Crne Gore, demonstranti nijesu nosili bilo kakva politička, nacionalna ili vjerska obilježja. To je poruka koja bi posebno morala da uozbilji Vladu Crne Gore i da joj ukaže na stanje socijalne potrebe građana. Umjesto toga, vickasta poruka koju je uputio premijer Lukšić, aludirajući na slučaj intervencije SSSR na Čehoslovačku iz 1968. godine, ne zvuči ni malo simpatično. Naime, u toj poruci premijer provocira nova okupljanja crnogorskih građana ispred Vlade Crne Gore, što mu, u krajnjem, svakako ne ide u prilog.

Konačno, izvjesno je da će se 15.05.2012. održati novi mirni protest nezadovoljnih građana sa zahtjevom da Vlada podnese ostavku. Ono što se očekuje od druge strane je da Država, prema tom protestu, iskaže isti demokratski pristup kao i na prethodna tri protesta. Na taj način, bez obzira na ishod, zajednički ćemo dati doprinos demokratskoj Crnoj Gori i promjenama, koje neminovno moraju uslijediti, na našem putu EU integracija.

Građanski protesti su, opravdano, probudili snažna i različita očekivanja u svim strukturama društvenog i političkog života, ali treba razumjeti poziciju USSCG-a, koja je te procese pokrenula i iskreno želi da se promjene u našem društvu konačno dese. Ali, sve te strukture moraju da znaju da USSCG, uvijek i prioritetno, mora voditi računa o tome da ne pređe rubikon političke, vjerske i nacionalne tolerantnosti, koju od nas očekuju naši članovi.