Kontrapercepcija

Nevrijeme navrijeme

Dvadeset godina trpimo neodgovorne da upravljaju našim životima. Prirodi ćemo progledati kroz prste. Ovoj bratiji koja nema odgovornost i domaćinski se ne odnosi prema našoj kući i nama samima, ne treba više gledati kroz prste - treba im dati otpust, jer su dali sve na doboš
0 komentar(a)
nevrijeme, Foto: Luka Zeković
nevrijeme, Foto: Luka Zeković
Ažurirano: 08.02.2012. 09:48h

Od svih loših primjera koji nastanjuju našu realnost ja ću da se uhvatim za jedan pozitivan – kako je to kada čovjek radi svoj posao kako treba i što reflektuje takav primjer u naše društveno nevrijeme. Pokazalo se da Branko Micev dobro radi svoj posao, ali da ga ne sluša niko. Ne slušaju ni oni koji bi morali da plaćaju njegovu struku da im radi prognozu vremena konstantno. Niko ne sluša i nije čuo ono što danima, Branka Miceva, govori - da dolazi sibirska zima. Većina vjeruje da znaju bolje od Branka, njegov posao. Tako da na njegov javni govor, nije bilo ni povećanog opreza, nikom nije palo na pamet da prevede u konkretnu akciju u svojoj nadležnosti, ni plana službi koje bi se u uslovima koje čovjek tumači “sibirskom zimom” objavljivali planovi kretanja, putevi koji bi morali biti zatvoreni ili otvoreni, aerodromima koji imaju ili nemaju opremu, prebrojavanje upotrebljive mehanizacije itd… Svi su bili iznenađeni ili su svi čekali da jedan odluči ili se samo jedan pita za sve. Tako nas je nevrijeme navrijeme razoružalo. Zamalo kobno, iako nije ništa manje naivna traumatizacija, strah i panika u nanosima snijega i “slutnje duše nad kojom se sunce predomislilo”. Sem interventnih vodova policije i vojske koji su u ovom slučaju intervenisali još jedna struka je morala da uradi isto. Moja - intervenisati je trebalo odmah da bi se preduprijedilo postraumatsko stresno stanje. Nikom ništa, a kadar smo neke davne devedesete osposobili. Samo ga ne prepoznaju planovi i reforme onih koji su se bavili ili se bave mentalnim zdravljem građana i građanki Crne Gore.

Premijer, Vlada i ministri i institucije sistema su bili posmatrači situacije. Cijelog dana nisu našli za shodno da reaguju, makar da se sjete zašto imaju tako velike plate. Reakcija je došla kada je pao mrak i kada je bilo jasno da se drama može završiti gubitkom života. Krenulo se u spasavanje putnika/ca, nakon 10-12 sati provedenih u hladnoći, strahu u bijelom, kao i izlaganju lošim uslovima spasilačkih ekipa. Provukili smo se svi kroz staklene uši. I ujutru, ipak, čuli dobre vijesti, donekle.

Dvadeset godina trpimo neodgovorne da upravljaju našim životima. Prirodi ćemo progledati kroz prste. Ovoj bratiji koja nema odgovornost i domaćinski se ne odnosi prema našoj kući i nama samima, ne treba više gledati kroz prste - treba im dati otpust, jer su dali sve na doboš. A naši životi zavise od bjelosvjetske bande koja nam zatezanjem kredita guli kožu. Ja baštinim sedamdeset radnih godina mog oca i majke, bez bolovanja, koje su ugradili u fabriku koju su “mladi, lijepi“ opelješili i ostavili da zvija prazna. Njih dvoje ljudski se nisu mogli liječiti, bez obzira što su cijeli život ulagali u zdravstveno i penzijsko, jer je veliki mag neoliberalnog koncepta proglasio svoju aspiraciju za državni program u kojem nije bilo mjesta za takve koji su mogli da kažu što su razvijali, da bi štetočina svojom novom filozofijom devastirala. Primjeri ispadaju na sve strane. Kompletna baština socijalističkog samoupravljanja u vidu fabrika završila je u sumnjive ruke ili kao Dom revolucije u Nikšiću ili Solana u Ulcinju. Nemamo više našu so, uvozimo i koristimo so iz Mrtvog mora - zato nam potrišačka korpa svaki dan skače u nos. Spoljnji dug raste. A vlast jedino što proizvodi to su gubici. Srazmjerno visini gubitka, raste arogancija i oholost iz koje nam se imputira da nismo sposobni i da se uvatimo rada. Kojeg gospodo? Programa laži!

Događaja u našoj državi kao nevremena. Nemožeš pohvatatati sve. Premijer na primjer - soli pamet organizacijama civilnog društva držeći im lekciju – pokazao elementarno neznanje o sistemu u kojem je premijer i demokratiji koju na sva usta proziva kada se ne smije našoj muci. Neko reče nije položio pripravnički - za mnogo štošta - dodajem, ali ovaj posljednji primjer pokazuje kako je čovjek u nevrijeme na kormilu lađe. Navrijeme mu je da ode.

Dok skakavci s druge strane jedu ono malo para što vrtimo u krug, oni na vlasti vrte se s finkcije na funkciju. Sve je važnije zamesti tragove. Vojnici i vojnikinje režima, svakodnevno kreče i peru biografije svojih vođa. Za to se jednog jutra probude kao ministri odbrane, a drugog kao šefovi tajnih službi, sekretarka prerasta u ambasadorku. Prerasta ili se spušta. Na toj klackalici su svi oni kojima su u ovom trenu sitne ili krupne privilegije za vratom. Moraju držati jezik za zube i savijati vratove u pingvinskom horu, jer se igra sa stolicama igra svaki dan - sjećate se onog stolice u krugu pa se stalno diže po jedna. Nije naivno kao u našoj igri. Ali se njih 1% drži. Vedre i oblače i ne popuštaju.

Ministra saobraćaja nijedna studija izdržljivosti/izvodljivosti/održivosti neće urazumiti da ne projektuje autoput ovakav kakav je nakanio, da bi izašao u susret ekipi koja da više. Na privatni račun, naravno. Njegovo dobro je naše zlo. Svaka šuša i maruša može aktivirati kredit za naš bankrot. Tako oni rade za nas. Plaćamo vlast i činovnike i to ne malo, da nam vode politiku i ekonomiju, koja nam skače na leđa jer problemi preduzeća postaju naši problemi pa umjeto dan nam obezbjeđuju bolji život uzimaju ga svaki dan, pretvarajući nas u dužničko roblje. Tri generacije poslije nas će plaćati, naše i bjelosvjetske hoštaplere i njihove “uspjehe” i naš zagrljaj sa kriminalom i korupcijom. Suština je da su na mjestima od vitalne važnosti pogrešni ljudi - i da nam nema boljitka dok takve ne smijenimo i zatvorimo. Jednog dana neko mora da odgovara za pljačku društvene imovine koju su volšebno prebacili kao babovinu na sebe ili svoje prijatelje, ali i za naše “pojedene “ živote.

Ne znam koje je nevrijeme gore. Ovo prirodno ili ovo naše društveno. Možda mi je lakše ovo prirodno, a tu je i Branko Micev - čovjek radi svoj posao dobro. Drži do njega čak i kroz dres kod, iako ja taj pojam baš ne volim. Ali mi čovjek svaki put prenese potpuno drugačiju realnost - u kojoj postoji struka, znanje, iskustvo, sposobnost, dotjeranost, sigurnost. A umije i da ispriča priču - to je već vještina. I čujem stav na kraju i to najčešće nešto duhovito i dobro rečeno. Uvažavam, jednako koliko i njegovu nelagodu koju trpi zbog javnosti.

Kada bi svi radili svoj posao kao ovaj čovjek nevrijeme bi bilo samo obično nevrijeme, i za službe i za nas koji možemo biti adekvatno obučeni i opremljeni, da bi nastavili dalje. Ima nas još koji znamo kako se rade dobre i ispravne stvari - primjera je na svim stranama samo se osvrnimo navrijeme.

Preporučujemo za Vas