“Za ono što im treba ljudi imaju reč” (Zvezdan Horvat)
Značenjsko polje riječi promjena je široko. Počev od manjih modifikacija pa sve do dramatičnih metamorfoza, evolucije ili čak revolucije.
Ako pretpostavimo da je glagol dinamičniji segment govora, onda možemo primijetiti da u našem jeziku postoji više glagola koji obuhvataju promjene. U osnovi im je glagol mijenjati. Ako se ne možete sjetiti odmah njegovih “srodnika”, evo ih: promijeniti, izmijeniti, namijeniti, odmijeniti, smijeniti, primijeniti, zamijeniti… Ako izvršimo promijenu po licima: mijenjam, mijenjaš, mijenja, mijenjamo, mijenjate, mijenjaju. Nije teško, zar ne?
Pa zašto se toliko plašimo primijeniti ono što označava ovaj glagol?
Kao kada imate namještaj koji vam je u dnevnoj sobi dvadeset godina – i da je savršen, a naravno da nije - prosto zaželite promijeniti ga. Svi vrlo dobro znamo da se izmjenom namještaja, unošenjem nekog novog, ili odvoženjem na prikladna mjesta starog kuća neće srušiti.
Isto tako, kad vam je dosadno, šta radite? Nešto izmijenite: promijenite CD, prebacite kanal, prošetate…
Promjena je zdrava. U istoriji ljudske civilizacije se sve ono što je plemenito rodilo iz potrebe za promjenom. Svijet je postajao bolji sa njom. Čak se i najuzvišenije stanje u kome žena rađa drugi život simbolički naziva “drugo stanje” – drugačije, izmijenjeno stanje. Iz promjene se, dakle, rađa novi život, ne iz statusa quo.
Može zazvučati morbidno, ali kao da nam je navikama i obrazovanjem usađen stav da se promjena treba plašiti. A šta imate da izgubite od njih? To što mislimo da je “dobar život” ili put ka njemu je zapravo paukova mreža u koju se uvijek “upecamo” – iluzija izvjesnosti i sigurnosti. I pritom gubimo ono što jedino imamo – naše vrijeme. Čekamo red i bolje sjutra, sklanjamo se da prođu, plaćamo šta od nas traže…
Čemu onda toliki strah od promjene? Osvrnite se oko sebe, ljudi su suviše dugo na istim pozicijama, u istom okruženju, u istim poslovima, da ne kažem dilovima, sa istom pričom, što je možda najteže – sa suštinski istim stavovima i odnosom neuvažavanja onog drugog i drugačijeg.
Ima imena koja se ovdje izgovoraju šapatom i sa strahopoštvanjem, koje nose ljudi prema kojima se odnosimo sa servilnom snishodljivošću. A godina je 2012 – vijek dvadeset prvi. Najčešće se radi o ljušturi koja krije vrlo oskudno obrazovanje i potpuno odsustvo kulture civilizovanog ophođenja.
Zar se ne osjećate nekad u toj atmosferi kao u stihu “tijesno mi je odasvud”?
Da bismo preživjeli moramo se mijenjati. Ili će u suprotnom sve što nam se nudi, kako vrijeme odmiče, biti sve manje. Empirijski precizno: uporedite svoje stanje u odnosu na trenutak kada ste prestali da se mijenjate. Bez izuzetka – čovjek je uvijek na gubitku kada odustane od promjene.
Zašto se plašimo da učinimo te sitne i gotovo bezbolne korake? Je li nam toliko dobro? Jesmo li dostigli posljednji stadijum u evoluciji ljudske vrste sa tarzan inglišom i lap topom pod miškom?
Možda bismo mogli da se ne plašimo, da više razmišljamo o onome što nas muči, a ne o temama za koje su nam rekli da su važne. Usudio bih se reći: možda bismo mogli da manje budemo lideri, a više da radimo. Ups, pretjerah. Neka ovo liderstvo – valjaće nam. Ne znam gdje, ali hoće negdje. A i ako neće nigdje, nećemo ga se odreći sada kad smo toliko daleko dogurali s njim. Ipak, vratimo se temi.
Strah od promjena koji poprima gotovo patološko stanje, je očigledan i u značajnom dijelu naše javne komunikacije iliti medijske scene. U ekonomiji je već godinama vedro nebo bez oblačka, potoci investicija žubore, a najfinija životinja u narodu poznata kao „investitor“ podvrsta „strateški partner“ strekne na najmanji šum. Divni mali bambi. Dok ste rekli keks, on nestade.
Dok nas meteorolozi našeg duha ovako toplo izvještavaju, valja se prisjetiti da vječito sunce stvara pustinju. Usljed višegodišnjeg stanja „vedra neba bez oblačka“ naša ekonomija je presahla, bambi se uplašio, i jedina preostala vizija nam je fatamorgana. Stanje vječitog odlaganja suočavanja sa realnošću nas polako vodi u živo blato trajnog siromaštva i zaostajanja.
U Teoriji književnosti Milivoja Solara u odjeljku u kojem autor piše o tragediji, postoji jedna izuzetna rečenica: “Tragični završetak je tako konačna cijena koju junak plaća za vlastitu dosljednost, a njegova je žrtva najveća žrtva koju čovjek može dati, vlastiti život”. Odsutvo pravovremene promjene dovodi do tragičnog kraja.
Za promjenu, prisjetimo se velike ideje Francuske buržoaske revolucije da je svaki čovjek jednak u očima zakona, i podsjetimo se da je Evropa kojoj hrlimo zbog ekonomskog standarda naš pravi izbor ne zbog toga, nego zato jer tamo stanuje čovjek. Običan čovjek, koji radi, zaradi, potroši, koji ima slabosti, ali i vrline. I na kraju, koji ima i prava i koji, najbitnije je, zna da ih traži. To je Evropa koja inspiriše.
Jer, toliko je jednostavno: tražeći promjene i svoja prava ne tražite ničiju glavu na panju već svoju na ramenima i kičmi. Razmislimo o tome.
Autor je profesor jezika i književnostI
Bonus video:
