Treći je maj obilježen širom planete, pa i u našoj zemlji: novinari su slobodi medija poklonili prigodnu pažnju, a Udruženje novinara BiH je prezentiralo svoje ovogodišnje istraživanje čiji su rezultati, recimo to tako, ohrabrujući jer pokazuju da građani ove zemlje sve više vjeruju medijima, da napade na novinare smatraju neprihvatljivim, a političare vide kao glavne kršitelje medijskih sloboda. Ovo posljednje je velika istina koja zapravo i najviše govori o stanju u medijima danas i ovdje: odnos političara prema novinarima bio je i ključna stavka ovogodišnje dodjele novinarskih priznanja koju je u Brčkom organiziralo Društvo novinara BiH. I sama sam među nagrađenim - hvala kolegama! - zbog teksta čiji naslov dosta ilustrativno svjedoči ovoj priči - “Ko sam ja da mislim o Zlatku?”.
Zlatko je, srećom i po novinare, politička prošlost, zato se valja fokusirati na sadašnjost. Slobodan Vasković, banjalučki bloger, dugogodišnji novinar, svako je malo izložen ozbiljnim prijetnjama smrću, a uvreda i pritisaka nije pošteđena ni njegova porodica. Vasković je i ovih novinarsko-prazničnih dana u ozbiljnim problemima: kao i hiljade Banjalučana solidarisao se s tragedijom porodice Dragičević i intenzivno izvještava o brojnim propustima u istrazi. No, Vasković ima veliki problem, jer već godinama nije tajna da je iznimno dobro obaviješten i da njegovi blogovi zapravo idu korak ispred, zbog čega je postao najveća prijetnja onima koji se upinju sakriti policijske propuste i razloge za njih. BNTV je u sličnim problemima: režim Milorada Dodika i sam predsjednik RS-a ovoj televiziji uskraćuju pravo na rad, a da se i ne pominju sve uvrede, psovke i prijetnje kojima su počašćeni vlasnik ove televizije Vlado Trišić, glavna urednica Suzana Rađen Todorić, sigurno jedno od najpoznatijih TV lica u ovoj zemlji i novinarka čiju dugogodišnju karijeru prate iznimna profesionalnost i kredibilitet, ali i njihove kolege kojima je svako malo zabranjen i ulazak u institucije RS-a. Režim nije zadovoljan izvještavanjem!
Paradoksalno, ali istinito: taj isti režim nikada nije imao (puno) primjedbi na rad medija u vlasništvu pokojnog Željka Kopanje koji nije ni krio svoje dugogodišnje prijateljstvo s Miloradom Dodikom, pa ipak policija RS-a nikada nije okončala istragu i izvela pred sud atentatore na Kopanju koji je u eksploziji automobila ostao bez obje noge još u jesen 1999. godine. Prije nepune dvije godine Željko Kopanja je umro a da nije dočekao da se njegovi napadači suoče s vlastitim grijesima. No, da nije za sve kriv samo Milorad Dodik, pokazuju i brojni primjeri iz Federacije gdje, istina, nije bilo tako drastičnih posljedica napada, ali jeste i bacanja bombi pred redakcije i prijetnji smrću i (političkog) progona svake vrste. Možda bi najispravnije zapravo bilo reći da je Dodik najeksponiraniji primjer političke bahatosti prema novinarima, a usuđujem se kazati da mi se nerijetko čini kako mu kolege političari zavide što naglas izgovara svoje stavove dok to ostali čine nešto uvijenije. U rukavicama, pribjegavajući svakovrsnim ekonomskim pritiscima i inflaciji vlastitih medija (u Sarajevu se to zove stavovanje) federalni političari biju svoje uzajamne bitke, ali i one namijenjene svim drugim i drugačijim. U praksi to su napadi kakve je doživjela koleginica Adisa Imamović s N1 ili uvrede kojima su počašćene Sanela Prašović i Arijana Saračević.
Naruku im ide i takozvano građansko novinarstvo, prisustvo ljudi na društvenim mrežama za čiju su se (zlo)upotrebu usavršili. Jedan od možda najeklatantnijih primjera zloupotrebe je izvjesni Josip Šimić, za koga zaista nisam sigurna ni da se tako zove, bizarna pojava na ovdašnjem nazovimedijskom nebu kojeg već mjesecima, da ne kažem godinu i kusur koriste različite interesne grupe za obračun sa domaćim tužiteljima. Njegova najpoznatija meta je glavna sarajevska tužiteljica Dalida Burzić (koja je podigla optužnicu protiv napadača na kolegu Avdu Avdića), no kada su mu apetiti porasli - e sad da li njegovi, da li nekih njegovih instruktora, teško je ustvrditi - navodno se pod punom nemoralnom i svakom drugom neodgovornošću sam odlučio razbacivati krivotvorenim dokumentima kojima je zalijepio oznaku strogo pov. prisluškivanih razgovora! To je ona vrsta pikantnog štiva koja oduvijek ima prođu (na početku moje novinarske karijere, dakle davnih prijeratnih, jedan je kolega iz sarajevskog Asa dvije i po godine ekskluzivno izvještavao, sve pozivajući se na tajne telefonske razgovore, kako je Lepa Brena trudna). Ovaj današnji nesretnik kojem nijedan medij ne bi dao ni crkavicu od honorara, a kamoli posao, pikanterije je tražio po Katoličkoj crkvi, političkim partijama i konačno se skrasio u izmišljenim telefonskim pričama u kojima su glavni likovi žene u pravosuđu. Skandal koji je izazvao tobožnjim transkriptom telefonskog ćakulanja v.d. glavne državne tužiteljice Gordane Tadić i njezine nazovidrugarice potpredsjednice Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća Ružice Jukić ekspresno je sanirala SIPA i već pomenuta tužiteljica Burzić. Brže nego se autor transkripata mogao nadati, priča je dobila istražni epilog, a pepelom se posipala v.d. Tadić. Biće da joj nije oprošteno, jer je v.d. Tadić ponovo centralni lik u novoosmišljenom transkriptu, koji je Dragan Mektić, ministar sigurnosti BiH i istrajni borac protiv nerada u pravosuđu, odlučno demantirao. No, sudeći po reakcijama, čini se da je i glavna tužiteljica shvatila da je ovaj najnoviji atak zapravo pritisak na nju, što makar može biti sitna utjeha, da ne kažem nada da se i ovdašnje pravosuđe okrene svome poslu, pa makar i u uvjetima dok im traju (pred)izborne kampanje nalik ovim političkim.
Ali vratimo se novinarstvu: čemu i kome služe kvazinovinari, razni tvorci danas popularno nazvanih lažnih vijesti i slična bulumenta? Odgovor je, nažalost, vrlo jednostavan: političarima u borbi protiv novinarstva. Razni šimići dođu kao savršeno oružje protiv naše profesije koju bi domaći političari najradije iskorijenili i u potpunosti zamijenili vlastitim PR-ovima. Samo tako im se ostvaruju snovi o doživotnoj vladavini, manipulacijama i ne zaboravimo enormnim koristima koje obezbjeđuju sebi i svojim jaranima na vlasti.
Lekcija koju možemo naučiti mi novinari je također jednostavna: međusobna solidarnost, istrajavanje na profesiji i profesionalnim standardima jedini je recept ne samo da o(p)stanemo već i da sačuvamo časnost vlastite profesije. I zbog nas, ali i zbog onih koji - kako kažu istraživanja - još uvijek nama puno više vjeruju nego političarima.
(oslobodjenje.ba)
Bonus video:
