So je oduvijek, i na zapadu i na istoku, simbol prijateljstva, gostoprimstva i zadate riječi. Japanski sumo igrači je prosipaju po ringu prije borbe u znak pročišćenja i da bi se borba odvijala u duhu poštovanja pravila. Zbog toga što čuva hranu, ali i uništava korozijom, so simboliše promjene u moralu i duhovnosti.
Džak soli treba pojesti sa čovjekom da bi ga dobro upoznao. Niko ne smatra vjernim prijateljem onoga s kim je pojeo tek mjericu soli. Ne znaš šta su brige sve dok ne počneš da soliš svojom solju. Dijelimo so i hljeb, a pravimo neslane šale i uzalud bacamo so u more. Neki se dobro „osole“ kršeći pravila i zakone. U svađi često „dosolimo“ i obično zaboravimo da sve treba uzeti sa zrncem sumnje: Cum grano salis.
Sumo igrači bi u našem društvenom ringu morali prosuti najmanje šleper soli, pa bi nam se ekonomija možda „osolila“. Nedostaje nam i so mudrosti, a bogme i pregršt soli iza ramena, za sreću.
Ovih dana se u Crnoj Gori opet odvija jedna neslana „šala“. Na dvadesetu godišnjicu od proglašenja Crne Gore ekološkom državom, dio nevladinog sektora pokušava da spriječi prenamjenu 15 kvadratnih kilometara Ulcinjske solane u zonu namijenjenu izgradnji hotela i golf terena. Sudeći prema komentarima, javno mnjenje opet oscilira između „presoljenih“ razvojnih planova i onoga što Crna Gora realno posjeduje. Bez obzira što je u pitanju privatno vlasništvo, u Crnoj Gori postoji solana i međunarodno priznati park prirode, koji dugoročno može da puni hotele turistima, kako one koje sad imamo, tako i one koje možemo izgraditi, ali ne na tom prostoru. Najzad, uvijek je bilo lakše izgraditi hotele nego stvoriti razloge da ljudi borave u njima. Zbog toga danas u Crnoj Gori ima toliko privatizovanih hotela van upotrebe, a „čudotvorni“ golf tereni se planiraju od Herceg Novog do Ulcinja, gdje god je neki djevičanski kompleks moguće unosno rasprodati. Iako nas prečesto susreću tužna znamenja u vidu oljuštenih brda i zjapećih ruina negdašnjih turističkih košnica, i dalje se kolebamo između održivog razvoja i planova u kojima „so i ptičurine“ nisu garancija budućnosti.
Ne uništava Crna Gora ubrzano samo svoje prirodne potencijale. Nakon mještana starih gradova na primorju, pojedinci u Podgorici uzalud protestuju zbog ugrožavanja arhitektonskog nasljeđa. I opet su mnogima u pitanju „ružne kocke“, a ne simboli vremena koje vrijedi sačuvati, na isti način na koji su jednostavne „ružne“ piramide simboli Egipta. Jer, svako ima „piramidu“ po svojoj mjeri, a čovjek nesvjestan svoje prošlosti, makar u njoj izgradio „ružnu kocku“ koja je odoljela vremenu, neće imati ni valjane budućnosti.
Zbog pretjeranog „soljenja“ smo za trideset godina proživjeli tešku „koroziju“ i možda je krajnje vrijeme da so opet počnemo koristiti za čuvanje hrane. O tome na svoj način govori jedno prošlogodišnje UNDP istraživanje o razvoju po mjeri čovjeka, u kojem su građani, između ostalog, odgovarali na pitanje šta ih brine u budućnosti.
Najviše zabrinutosti su iskazali zbog neizvjesne budućnosti za djecu jer su resursi zemlje rasprodati pa im ništa nije ostalo. Potom zbog korupcije, uličnog i organizovanog kriminala, globalnog zagrijavanja, nepogoda i zagađenja životne sredine.
Začudo, nešto su blaže bile procjene ugroženosti zbog neposrednih egzistencijalnih problema: nedostatka materijalnih sredstava za život, bolesti i gladi, gubitka posla i krova nad glavom, zbog nemogućnosti pristupa zdravstvenoj zaštiti ili obrazovanju. Da je riječ o svojevrsnom oporavku zemlje nakon ratova i raspada zemlje, govori i podatak da su najmanje zabrinutosti ispitanici iskazali zbog mogućih vjerskih i etničkih sukoba i sloboda.
Iako možda djeluje djetinjasto, ovakvi odgovori ispunjavaju nadom u budućnost, jer se u stavovima građana konačno javlja so mudrosti. Ljudi koji shvataju da probleme budućnosti ne rješava to što će neki pojedinac biti zadovoljan, a da će ih još manje riješiti vjerska i etnička pitanja, znak su da je „dno dotaknuto“, a s tog mjesta se jedino može „izroniti“. Ljudi koji tako misle, žele i „ring“ u kojem se poštuju pravila i data riječ.
U riznici cetinjskog humora, negdje u naše tranziciono vrijeme, život i ljudi su istkali anegdotu u kojoj takođe ima „soli“. Ona govori o čovjeku, nazovimo ga Mićko, kojeg su do poznih godina izdržavali roditelji svojim penzijama. Mićko je zbog toga bio poprilično željan svega. Poslije njihove smrti nije više bilo ni penzije, ali je ostala nevelika kamenita parcela uz put. Mićko se brzo sporazumio sa jednim prodavcem automobila i za parcelu dobio davno željeni polovni automobil, mobilni telefon i nove zube. Međutim, sve je odveć kratko trajalo. Nakon jedne prebrze vožnje, Mićko je slupao auto, mobilni telefon, a i novi zubi su naprsli. Priča se da su mu Cetinjani smjesta dali novi nadimak: Za minut slave.
Izgleda, ipak, da će „Mićko“ još neko vrijeme ostati crnogorska sudbina. Sve dok ima zemlje na kojoj je moguće izgraditi „golf terene i hotele“. Sve dok ima „čarobnih štapića“ koji gradove, parkove i lagune, poput solane u Ulcinju, časkom mogu preobratiti u „zlatne koke“ iza kojih, po pravilu, Crnoj Gori ostaje - „mućak“.
Bonus video:
