U junu, to je bila Grčka, u avgustu Francuska, Italija, Španija i Portugal. U septembru je ponovo došao red na Grčku - i Španiju. U novembru je još jednom došla na red Francuska, pa a u decembru Italija, ovoga puta u većoj mjeri. Svakog mjeseca, uprkos još mračnijim prognozama za ekonomski rast, države objavljuju novo kresanje potrošnje i povećanje poreza, u nadi da će vratiti povjerenje u tržište obveznica. Samo se Njemačka izdvaja, jer je nedavno objavila da će smanjiti porez, mada neznatno.
Drugim riječima, dok svi indikatori ukazuju na teški ekonomski pad u Evropi, trenutne kamatne stope u eurozoni podstiču na pribjegavanje mjerama štednje. Takvo rješenje ne djeluje razumno: ubrzano kresanje budžeta je poželjno u slučaju pogubnog nasrtaja kamatnih stopa na javni dug čak i ako rezovi povećavaju opasnost od recesije. Međutim, postoje upozorenja.
Prvo, iako je štednja možda jedina opcija za one članice eurozone koje više nemaju pristup tržištima kapitala, druge imaju veći izbor.
Potrebna je konsolidacija, ali vlade su odgovorne za njenu brzinu i način na koji se sprovodi.
Drugo, za zdravu fiskalnu strategiju je neophodno postaviti, na osnovu pametnih ekonomskih pretpostavki, ambiciozan budžetski cilj na srednji rok, odrediti kakva kombinacija oporezivanja i smanjenja potrošnje je potrebna da bi se on ostvario, a potom se držati plana bez obzira na ekonomske oscilacije.
To omogućava uključivanje takozvanih „automatskih stabilizatora“, manja dobit prilikom usporavanja, veća tokom buma – što će spriječiti pregrijavanje ekonomije na vrhu poslovnog ciklusa i obezbijediti stimulans na dnu.
Treće, konsolidacija na brzinu nije uvijek najbolji način da se stekne povjerenje tržišta, koja su možda više zabrinuta za rast. Italija je primjer za to. Njen budžetski deficit ove godine je iznosio četiri odsto bruto domaćeg proizvoda, znatno manje od budžetskog deficita Španije i Francuske. Zaista, nije deficit države na kraju natjerao investitore da odbijaju italijanske obveznice, već prijeteća kombinacija visokog duga, beznadežno sporog rasta i političke blokade. Tržišta zahtijevaju reforme koje će omogućiti trajno povećanje stope rasta i pristup fiskalnoj konsolidaciji koji je u skladu sa višim potencijalom rasta.
Četvrto, cijena na brzinu uvedenih mjera štednje je da se one uglavnom oslanjaju na rezove koji se sprovode bez odlaganja, kao što su nasumična smanjenja javne potrošnje i povećanja poreza za koje se očekuje da donesu prihod u kratkom roku, ali to loše utiče na ekonomiju. Pametna konsolidacija, s druge strane, trebalo bi da svede na minimum rizik od kratkoročne ekonomske štete i podstiče dugoročni rast.
Vlade ovo vrlo dobro znaju. Krajem 2010. godine, većina država eurozone uvrstila je smanjenje potrošnje u programe konsolidacije, štiteći najproduktivnije oblasti, poput obrazovanja i infrastrukture. Štaviše, planirale su da prošire poresku osnovicu prije nego da podižu stope.
Međutim, od ovoga ljeta, vlade su radile suprotno. Umjesto da se usredsrede na potrošnju, one su se fokusirale na poreze, uglavnom povećavajući postojeće stope. To je loš znak za rast.
Šta bi trebalo preduzeti? Fiskalna konsolidacija je neizbježna, ali je to proces na srednji rok. Umjesto da prave ishitrene rezove, vlade članica eurozone najprije moraju da ponovo uspostave kredibilitet kroz pravila iz nacionalnih zakona, što su nedavno odlučili šefovi evropskih država i vlada.
Drugo, potrebno je da osmisle i primijene pametnu konsolidaciju, čak i ako je potrebno malo više vremena za osmišljavanje a malo manje za primjenu. To podrazumijeva uspostavljanje optimalne ravnoteže između kresanja potrošnje i povećanja poreza, te identifikovanje najbezbolnijih mjera koje će biti primijenjene na srednji rok. Da bi se to ostvarilo, potrebno je vrijeme, razmišljanje i čelična volja.
Autor je direktor Brojgela, međunarodne ekonomske organizacije, profesor ekonomije na Univerzitetu Pariz-Dofine i član Savjeta za ekonomsku analizu francuskog premijera
Copyright: Project Syndicate, 2011.
Bonus video:
