Povratak Azije u centar svjetskih zbivanja je veliko pomjeranje ravnoteže moći u 21. vijeku. U Aziji su 1750. godine živjele otprilike tri petine svjetske populacije i na nju su „otpadale“ otprilike tri petine globalne proizvodnje. Do 1900, nakon industrijske revolucije u Evropi i Americi, azijski udio u globalnoj proizvodnji je spao na jednu petinu. Do 2050, Azija će biti na dobrom putu da se vrati tamo gdje je bila prije 300 godina.
Ali, umjesto da to pažljivo prate, SAD su protraćile prvu deceniju ovog vijeka u ratovima u Iraku i Avganistanu. Sada, kako to nedavno reče američka državna sekretarka Hilari Klinton, američka spoljna politika će napraviti „okret“ prema Aziji.
Odluka predsjednika Obame o razmještanju 2.500 američkih marinaca na sjeveru Australije je jedan od prvih znakova tok okreta. Uz to, na novembarskom sastanku azijsko-pacifičke ekonomske saradnje, održanom na Obaminim rodnim Havajima, promovisana je nova runda trgovinskih pregovora nazvanih Trans-pacifičko partnerstvo. Oba događaja jačaju Obaminu poruku azijsko-pacifičkom regionu da SAD namjeravaju da ostanu angažovana sila.
Okret ka Aziji ne znači da drugi djelovi svijeta više nisu važni. Naprotiv, Evropa, na primjer, ima puno veću i bogatiju ekonomiju od Kine. Međutim, kako je nedavno objasnio Obamin savjetnik za nacionalnu bezbjednost, Tom Donilon, američka spoljna politika u proteklih nekoliko godina je rastrzana između ratova u Iraku i Avganistanu, briga oko terorizma, prijetnji razvojem nuklearnog oružja u Iranu i u Sjevernoj Koreji, te nedavnih arapskih pobuna. Obamina novembarska posjeta Aziji je dio napora da se prioriteti spoljne politike SAD usklade sa dugoročnim značajem tog regiona.
Prema Donilonovim riječima, time što je „označio ovaj region kao jedan od naših najvažnijih strateških prioriteta, Obama je pokazao riješenost da ne dozvoli da preovladavajuća kriza skrene s kursa naš državni brod.“ Obamina administracija je takođe objavila da ćemo, bez obzira na ishod rasprava o vojnom budžetu, „osigurati da zaštitimo kapacitete koji su nam potrebni da zadržimo naše prisustvo u azijsko-pacifičkom regionu“.
Obamina novembarska posjeta bila je poruka Kini. Nakon finansijske krize 2008, mnogi Kinezi su izrazili pogrešno vjerovanje da moć SAD trajno opada i da bi Kina trebalo da bude agresivnija – posebno na štetu američkih saveznika i prijatelja. Tokom Obamine prve godine na funkciji, njegova administracija je saradnju sa Kinom postavila visoko na listi prioriteta, ali je izgledalo da su kineski lideri američku politiku pogrešno protumačili kao znak slabosti.
Administracija je zauzela oštriji stav kada se Klinton dotakla pitanja Južnog kineskog mora na sastanku Asocijacije nacija jugoistočne Azije u Hanoju u julu 2010. Posjeta kineskog predsjednika Hua Đintaoa Vašingtonu koja je uslijedila u januaru 2011. bila je uspješna, ali su mnogi kineski komentatori ocijenili da SAD pokušavaju da „obuzdaju“ Kinu i spriječe njen mirni uspon.
Kina je sada ponovo zabrinuta zbog navodne američke politike obuzdavanja, kada Klinton insistira da se pomorski sporovi te države sa susjedima uvrste u dnevni red istočnoazijskog samita sljedeće godine u Manili, kojem će prisustvovati Obama, Hu Đintao i ostali lideri iz regiona.
Međutim, politika Amerike prema Kini se razlikuje od hladnoratovskog obuzdavanja sovjetskog bloka. Dok su SAD i Sovjetski Savez imali ograničene trgovinske i društvene kontakte, SAD su najveće kinesko inostrano tržište, pozdravile su i olakšale prijem Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju, i svake godine otvaraju vrata svojih univerziteta za 125.000 kineskih studenata. Ako sadašnja politika SAD prema Kini predstavlja obuzdavanje u hladnoratovskom stilu, onda je ono neobično prijateljsko.
Pentagonova Revizija strategije za istočnu Aziju, koja usmjerava američku politiku od 1995, ponudila je Kini integrisanje u međunarodni sistem kroz programe trgovine i razmjene. Iako su SAD istovremeno osiguravale svoj ulog jačajući savez sa Japanom, to ne predstavlja obuzdavanje. Na kraju krajeva, kineski lideri ne mogu predvidjeti namjere njihovih nasljednika. SAD se nadaju da će one biti miroljubive, ali nikad se ne zna. Zaštita od rizika je odraz opreza, a ne agresije.
Američke vojne snage ne žele da „obuzdavaju“ Kinu u stilu hladnog rata, ali mogu pomoći da se oblikuje okruženje u kojem će budući kineski lideri praviti izbor. Ostajem pri svom svjedočenju pred američkim Kongresom 1995. u odgovoru onima koji su čak tada željeli politiku obuzdavanja prije nego angažovanja: „Samo Kina može obuzdati Kinu.“
Ako Kina postane grubijan u azijsko-pacifičkom regionu, ostale države će pomoći SAD da joj se suprostave. Upravo zato su mnogi susjedi Kine ojačali veze sa SAD od 2008, kada je spoljna politika Kine postala agresivnija. Međutim, ono što SAD najmanje žele je hladni rat II u Aziji.
Kakve god da su konkurentne pozicije dviju strana, kinesko-američka saradnja po pitanjima poput trgovine, finanijske stabilnosti, energetske bezbjednosti, klimatskih promjena i pandemija će koristiti objema državama. I ostatak regiona će imati koristi. Okret Obamine administracije ka Aziji predstavlja signal da je prepoznao veliki potencijal tog regiona a ne jasan poziv na obuzdavanje.
Copyright: Project Syndicate, 2011.
Bonus video:
