STAV

Similis simili gaudet

Premijer je bio veoma kritičan prema sindikalnim aktivistima optužujući ih što hoće da protestuju a primaju plate. Bio je veoma jasan rekavši privrednicima da se više ne oslanjaju na državu i ministarstva. Ono što bode oči jeste nedostatak bilo kakve želje da kritički sagleda rad svoje vlade
126 pregleda 0 komentar(a)
Igor Lukšić, Foto: Facebook
Igor Lukšić, Foto: Facebook
Ažurirano: 25.02.2019. 10:15h

Ovom latinskom poslovicom koja u prevodu znači da se sličan sličnome raduje opisao bih posljednje izjave premijera Lukšića upućene kako sindikalnim liderima tako i privrednicima, koje nevjerovatno sliče izjavama njegovog prethodnika i šefa partije Đukanovića.

Izgleda da mladi premijer nije samo preuzeo funkciju već i britvu od prethodnika, misleći da se britkom retorikom i packama na račun neistomišljenika mogu rješavati problemi. Premijer je bio veoma kritičan prema sindikalnim aktivistima optužujući ih što hoće da protestuju a primaju plate, a takođe je bio veoma jasan i privrednicima rekavši im da se više ne oslanjaju na državu i ministarstva. Ono što bode oči jeste nedostatak bilo kakve želje da kritički sagleda rad svoje vlade ili da uputi kritiku na rad njegovog šefa u prethodnom mandatu.

Premijer mora da zna da sindikalci ne najavljuju proteste iz obijesti, već iz čistog egzistencijalnog bunta prouzrokovanog promašenim privatizacijama. Takođe, treba da mu je jasno da za privrednike i investitore vrlo često država i njena administrativna tromost predstavljaju veliki problem, pa se samim tim moraju obraćati državi za pomoć.

Bilo bi vrlo interesantno čuti od premijera kako gleda na to što mora pokrivati milionske garancije koje je njegov prethodnik dao za Željezaru i KAP, a za koje se pokazuje da nijesu imale nikakvog smisla niti ekonomske logike.

Tu smo očekivali njegovu britkost i hrabrost da pokaže profesionalan odnos prema funkciji koju obavlja. Suština problema ne leži u zahtjevima sindikalaca i preduzetnika, već u loše vođenoj ekonomskoj politici koja je jedno vrijeme bila prikrivena rastom prodaje nekretnina i željom vlade da prodajom resursa pokrije nadolazeće obaveze.

Međutim, kako je globalna kriza vratila stvari na svoje mjesto, sada svakodnevno isplivavaju na površinu kako obaveze države prema stranim povjeriocima tako i prema bankama. Očigledno je da je jedan čovjek raspolagao državnim novcem i sa njim mogao da radi šta hoće, a da sa druge strane nije bilo nikoga u vladi koji je imao hrabrosti da mu se suprostavi.

Davanje garancija državnim i privatnim kompanijama bez jasnih i čvrstih ugovora, bez jasnog plana ulaganja i još jasnijeg tempa povrata uloženih sredstava, pokazuje elementarnu ekonomsku nepismenost. Ubijeđen sam da će baš ovi i ovakvi poslovi kad-tad imati za posljedicu sudski epilog, jer je očito da je država oštećena nesavjesnim ponašanjem.

Mislim da i premijer Lukšić ovo vrlo dobro zna i da oštrom retorikom pokušava tražiti krivca tamo gdje ga nema. Onamo gdje stvarno leži uzročnik problema je mrak, a premijer ne želi da upali svjetlo.

Pokazuje se da je bilo krajnje naivno očekivati od novog premijera radikalne promjene u samom načinu vođenja države. To što je na početku svog mandata pozivao sve i svakoga na rukoljub predstavljajući im nov moderan stil komunikacije predstavlja sve što je radikalno drugačije uradio od prethodnika. Koliko smo bili željni normalne vlasti pokazuje da je i to malo bilo za mnoge puno, u nadi da će se desiti nešto više, jače i bolje.

Od dolaska premijera Lukšića prošlo je već dosta vremena u kojem je imao dovoljno prostora da pokaže odlučnost i uperi prstom na krivce što nam stižu računi za naplatu, što smo bez potrebe i ekonomske računice prodali Telekom, što nemamo i dalje jedan kilometar autoputa, što su nam lokalne samouprave prezadužene, što je nelikvidnost u privredi iz dana u dan sve veća i što kao produkt te i takve ekonomske politike možemo očekivati ozbiljan socijalni bunt kako se kriza bude produbljivala.

Jasno je da je san o novim ljudima i novoj politici kao i transformaciji DPS-a samo san i ništa više od toga, a potvrda svega ovoga je nedavno stigla baš iz samog DPS-a formiranjem unutarpartijskog tijela koje prati sprovođenje izbornog programa, na čijem je čelu bivši premijer Đukanović. Ovim činom Crna Gora je postala jedina zemlja na svijetu u kojoj vladajuća partija formira vladu u sjenci sopstvenoj vladi. Na žalost, ta sjenka nas već toliko dugo prati da je veliko pitanje kada će je kakav novi sunčev zrak konačno razbiti.