reciklaža

Pijaca, plaža i krava

U jeku ljetnje sezone, plaža je tijesna da primi potencijalne uživaoce mora, sunca i pijeska. Zaleđe „krase“ gabaritne zgrade i dozgradice - te hladnokrvne ubice humanog prostora. Neko je sigurno zaradio. Ono što je nekada bio sinonim nerazvijenosti, danas je metafora za davno izgubljeni raj
50 pregleda 0 komentar(a)
Podgorica, Foto: Vesko Belojević
Podgorica, Foto: Vesko Belojević
Ažurirano: 03.12.2011. 15:32h

Kad je lijep dan, krcate terase podgoričkih kafića zorno svjedoče o prirodnoj sklonosti Crnogoraca da radno meditiraju i razglabaju svakodnevicu. Ušli smo u jedan od najsunčanijih decembara. Kiše ni za lijek, samo da struje ne prifali.

Inače, omiljene teme momaka rođenih šezdeset i neke (kojima pripadam) su političko blanjanje (u Crnoj Gori se vazda najbolje zna sve o onima koji su „na vlasti“ ili „tuda neđe“), kladioničarski fiksevi (neki blentovi iz treće belgijske lige igrali neriješeno i nema dobitka, brateee!), biznis planovi (kako zaraditi više para, jer od plata se ne može živjet’!), žensko pitanje iz muškog ugla (pretpostavljate - krajnje analitički i otmjeno), dogodovštine s posla (ako ga ima), dobra stara vremena (koja su bila grozna), a možda dođe na red i osnovna ćelija društva - porodica i sitna ili krupna đeca (ako presuše pomenute teme). Možda je to i normalno.

O sebi sve znamo, a drugima i nije neka preša da saosjećaju u „ličnim stvarima“ ili razmjenjuju utiske o nekoj knjizi, pjesmi, predstavi... Nema se za to vremena... A (kao) radi se po vazdan!

Od nečega se mora živjeti. Neki jedva sastavljaju kraj sa krajem. Neki nemaju kraja u sastavljanju. Ipak, sada su svjetski problemi i naši problemi. Svjetske ekonomske krize su i naše krize. Sve se može naći na „sajtovima“, a da ne mrdnemo iz kuće. Toliko toga se sazna, a toliko malo zna.

Najgora je kletva: Dabogda osta' bez Interneta! Hod čovječanstva se prelio u korake naše male ulice. Naši mali životi se čine još manjim. U poređenju sa količinom informacija kojima smo svakodnevno izloženi. Što nam je svijet bliži, dostupniji, otvorenij i -sve smo dalje od nas. Životni ritam se ubrzava, ljudski vijek se produžava. Čovjek i dalje ne živi vječno.

U tom razmišljanju, ugledah Pura. To vam je jedan poseban momak. Crnogorac od malih nogu. Vazda ozbiljan, a smiješan. Svemu naredan, a gleda svoja posla. O svemu svašta zna, a ne bavi se ničim. Mračno vedar i mudro nepredvidiv. Beskrajno zabavan, a sebi dosadan. Sjedi za stolom na terasi kafića „Džabe“, nešto oko podne, ispija „dojč“ kafu i puši cigar’ na cigar’ (to on radi samo kad je nervozan). Pridružih mu se.

Obojicu nas strašno nervira izgradnja tržnog centra i pijace u Bloku V. Stanari dotičnih zgrada su sa stoičkim mirom i komšijskim gunđanjem (uključujući i potpisnika ovog teksta) dočekali početak gradnje...

Elem, na uskom prostoru, nastaje građevina na nekadašnjem parkingu od oko dvjesta mjesta. Nismo protiv pijace, ali jesmo protiv lokacije. Još jedan primjer brutalnog uništavanja prirodnog okoliša i prostora već zaokruženog naselja. Gradilište je toliko tijesno, da su dvije pozamašne dizalice natakarili na dio ceste, i tako učinili da se saobraćaj otežano, ali - nesmetano odvija!

Baš su uviđavni, naši podgorički neimari. Podgorica je inače tipično novokomponovano zamorče „uklapanja“ starog i modernog - izgrađivanjem novih zgrada, kuća, đe god je bilo malo parka ili bašte. Dalmatinska ulica, nove četvrti kod Krivog mosta, ispod Gorice kod Vezirovog mosta, centralni dio „preko“ Morače, na zaobilaznici oko Zabjela od Hemomonta, Malo brdo, spisak je poduži - žalosna su slika nezajažljivog zaziđivanja, a na uštrb zelenih površina i neophodnog broja parking mjesta. Izvinjavam se dragim čitaocima koji ne poznaju Podgoricu, ali ako jednoga dana dođete u posjetu, raspitajte se o ovim adresama.

Ako ste dokoni, obiđite ih. To se rijetko viđa... Jedan veliki francuski pisac govorio je da se kreacija sastoji u tome da se od ničega stvori nešto. Našem gradskom ocu i našim projektantima pošlo je za rukom da nešto pretvore u ništa. Od kreacije da naprave destrukciju. Uz časne izuzetke. Skidam kapu za mostove i bulevarske ceste.

Puro se nadovezuje: U Petrovcu, u hotelu Palas, raskošnom ostatku socijalističkog stila gradnje, nedavno mi je privukla pažnju ogromna slika na zidu (ili fotografija, nisam siguran). Na njoj se vidi plaža i jedna usamljena kuća na samom kraju. Baš na pjeni od mora. U zaleđu plaže - zelene, zapuštene površine, prava šikara. I ništa više. Kako lijep i nestvaran prizor! Slika (ili fotografija) datira iz tridesetih godina. Vrijeme kada se od turizma nije živjelo.

A onda se pomislilo da može, i to predobro. Danas je ta slika drugačija. Izgradio se Petrovac. U jeku ljetnje sezone, plaža je tijesna da primi potencijalne uživaoce mora, sunca i pijeska. Zaleđe „krase“ gabaritne zgrade i dozgradice - te hladnokrvne ubice humanog prostora.

Neko je sigurno zaradio. Ali smo ostali lišeni pejzaža one slike (ili fotografije). Koja opominje, podsjeća i svjedoči. Što je nekada bio sinonim nerazvijenosti, danas je metafora za davno izgubljeni raj. Hoteli Rivijera, Oliva i Palas „brane“ čast turizma po mjeri gosta - i nadu da se i to može...

Ljepše zemlje i grđih gradova, teško je naći. Ono, pravo govoreći, nikad se ovdje tome nije ni pridavala neka posebna pažnja. Osim tamo gdje je nekad kročila austrougarska „čizma“. Ako se ne varam, Tivat je jedina opština koja ima urađen DUP! Kako onda da govorimo o planskom, zelenom, održivom razvoju?

Cetinjani, u svom oporo-duhovitom stilu kažu da je sreća što je Cetinje zamrlo. Nije bilo interesanatno novopečenim zidarima. Pa je makar sačuvalo autentičnu arhitekturu i životni prostor. Naša metropola turizma samo što ne prsne od betona! I ne prestaje da se nadima... Da se nešto pitam, obustavio bih svaku dalju gradnju u pojedinim zonama na primorju, Žabljaku i Podgorici.

Divlja gradnja se zove tako jer je riječ o - divljaštvu i primitivizmu. I krivičnom djelu. Zvanični podaci kažu da u Crnoj Gori postoji preko stotinu hiljada nelegalnih objekata! Ako pretpostavimo da prosječna porodica ima četiri člana, onda ispada da su skoro dvije trećine Crnogoraca ilegalci. Na svome. Ko će kome, ako ne svoj svome - stara narodna mudrost.

A mi smo narod mudar. I vrlo smo osjetljivi na sopstvene zasluge. Tu smo bez premca. Niko nije zaslužniji od nas samih - za zasluge drugih. I volimo da pohvalimo. Pogotovo ako mislimo - ama baš isto kao i omiljeni šefovi. No dobro, što je naše - nije tuđe. Osim ako je državno. Onda smo superiorno ravnodušni, jer se tiče nekog drugog. Onog ko je odgovoran za državu. A građani mogu biti i neodgovorni. Dok krave daju varenike. Samo da komšiji ne crkne krava. To nikako...

Preporučujemo za Vas