Početkom marta zaboli me uvo. Bukvalno. Pogleda me sestra primarijus, iz inostranstva. - Miči to odmah - kaže. Isto mi reče i prijatelj iz studentskih dana, sada redovni profesor na Medicinskom fakultetu. - Da l' je benigno ili maligno, pokazaće histopatološka analiza.
Ne časeći časa, zakažem pregled kod izabranog. Ovaj me pogleda i zakaže kod kožnog. Prvi slobodan termin: 29. mart. Dermatolog mi reče da je uvo za plastičnu hirugiju. Sa njegovim izvještajem opet kod izabranog (30. mart) i on mi zakazuje u ambulanti plastične hirurgije KCCG za 30. maj.
- Zar tek tada, za dva mjeseca? - pitam.
- Evo, pogledajte, tada je prvi termin - nemoćno širi ruke. - Pokušajte nešto kod ombudsmana u KCCG, vidim da izraslina brzo progredira.
Nevoljno odem u KCCG. Konačno uđem kod g-đe Bubanje Grane. Kad me ugleda, zakoluta očima. (Istina, nije zagranala rukama.) Pokažem joj uput i objasnim da je već protekao mjesec od početka zakazivanja, očekuju me dva naredna za pregled kod plastičara i tada, u najboljem slučaju, još mjesec do operacije. Ukupno četiri mjeseca!
- Pa, šta hoćete, to je sve u redu! - reče autoritativno.
Prenesem mišljenja univerzitetskih profesora da je to urgentno, ali ne vrijedi. (Bubnu mi misao: „Bubanja Grano, ovdje je neko bubnuo sa grane. Ja nijesam, a Vama ne kažem. Otkud u redu, pobogu, da toliko čekam u KCCG!? A šta, ako je maligno? Čija prava Vi štitite: pacijenata ili birokrata? A ja svakoga mjeseca izdvajam i za Vašu i za plate u Ministarstvu zdravlja i veselja. E, veselo bogami! A sad sam još prinuđen kao penzioner da platim privatno operaciju“.)
Raspitujem se kako da stupim u kontakt sa Rukometašicom. Kažu: ne može ona da brine o pacijentima KCCG u jeku izborne kampanje. Ima važnija posla. Treba da se probija i krlja u devetercu pred protivničkim golovima. Diljem Crne nam Gore. Da im izrešeta mreže. Da ih ostavi u malima. Tamo gdje su oduvijek i bili. A tu treba snaga, čvrsta ruka, mrk pogled. Da se protivnik, ma kakav protivnik - neprijatelj, uneredi od straha!
Kapiten joj dao zadatak. Kapiten pobjedničkog duha! Pa zar da ga iznevjeri? Kapo, koji kaže da će biti predsjednik svih građana Crne Gore.
Kako svih, mislim se, (među nama), kad su mu pola građana izdajnici? Zar da bude predsjednik izdajnika? E, to mi, nešto, na njega ne liči. Hajde da ne cjepidlačimo pa da ne pominjemo štakore, bitange, budale, kretene, majmune... omakne se (doduše vrlo često), i njemu kulturnom i prefinjenom, ali ovi izdajnici? Eh, izdajnici - još ako su im preci krv prolili upravo za slobodu Crne Gore, barjak na Vučedolskoj bici nosili, neko ordenje dobili... kosti ugradili u temelje državnosti Crne Gore. Izdajnici, potomci onih koji su na pragu svoje kuće, Crne Gore, izjavili: „Dan ljepše zore, svanuo je!“
Vele što ne skokneš malo u inostranstvo poput Miodraga Vukovića, od milošte, u Skupštini CG, zvanog Miško, i tamo operišeš uvo, pa da te zaboli uvo za sve drugo. O trošku Fonda zdravstva CG, naravno. Jer, svake godine nekoliko miliončića evrića ode za te izlete u inostranstvo. Za titularne intelektualce, naš krem i kremiće, dr Miška i Miškiće. A svakoga mjeseca Fond zdravstva nakupi popriličan kajmak od zdravstvenih osiguranika.
Izraslina na uvu mi buknu ko ona donacija korisnika socijalne pomoći sa Konika predsjedničkom kandidatu. („Što jes, jes, da nećemo ljeba jes, najbolji je...“) Sirotinja u nas je uvijek bila spremna pomoći siromahu.
Operisah se u privatnoj klinici. Odmah. Stavljanje mantila za vezivanje na leđima. Slutim šta me čeka: kopčanje pidžame na leđima (Dobrota). Sjetih se da je Van Gog prvo odrezao sebi uvo pa otišao u ludaru. Mada nisam baš kalibra Van Goga, iako lijepo radim portrete, ipak ludara mi sleduje. Zahvaljujući našem zdravstvenom sistemu. Dr Kenan i Rukometašica ključni u zdravstvu CG, a nijedno od njih nije ljekar.
Htio bih sada kao prepokorni građanin da otkažem pregled u KC zakazan za 30. maj. Ali, avaj, kako da otkažem? Govore: treba opet ići izabranom ljekaru, zapravo zakazati kod izabranog otkazivanje... Zakazivanje otkazivanja, čujem li dobro (ovim nerezanim uvom)?
Da li da ministra zamolim da mi obezbijedi mjesto u Dobroti? Evo, neću tražiti da me šalje u sanatorijume, u Beograd, kod sirote gospode Marović, jer su, kažu, tamo u tim salonima, na splavovima, u hacijendama, de-lux hotelima, pardon - kazamatima... užasni uslovi. Srce, dvaput krpljeno, kad se sjetim njih, prepući će načisto od žalosti!
Konačno Dobrota mi ne gine. Izgleda: u njoj sam već decenijama.
Bonus video:
