O PROSTORU RODE

Igalo

Zbog čega se zapostavljaju oni postojeći i potvrđeni turistički modeli, kompleksi, ili prosto formirane prostorne cjeline? Odgovor se nameće upoređivanjem sa brojnim primjerima štetočinske privatizacije proizvodnih preduzeća. Sada je na redu privatizacija prostora u doslovnom smislu
317 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 28.10.2011. 09:42h

Prošlo je sto godina od kada je stručno i naučnim metodama tadašnjeg vremena utvrđena vrijednost prostora Igala i predložen koncept lječilišta. Kvalitet prostora u vidu ljekovitih svojstava sunca, vode, tla, vazdušnih strujanja, geografskog položaja i dr. je potvrđen još na početku 20. vijeka (1910). Austrijski ljekar M. Levi je tada dao svoju profesionalnu ocjenu o Igalu kao izvanrednom mjestu za zdravstveni centar.

Od početka do kraja devedesetih sa teškim godinama oskudice, blizine ratne zone i talasom izbjeglica, i Herceg Novi i Igalo i Institut Simo Milošević bili su prvi na udaru posljedica ovih događaja. Ono što izaziva ne samo upitanost već i ogorčenost žitelja i posjetilaca Igala je pitanje zbog čega se to stanje osujećenosti nastavlja i poslije 2000. godine.

Nedavno je u Vijestima objavljen odličan tekst Silvane Đurašević o tome šta Crna Gora nudi i njeguje kao brend. Koji su to proizvodi koji su stvoreni, razvijani i njegovani kao posebno obilježje Crne Gore.

Posebno kada je prostor u pitanju, kada se kroz osmišljene aktivnosti nastavlja i razvija prostorni model koji povezuje prostor, kulturu, savremeno privređivanje i savremeni život. S. Đurašević je dosljedno ukazala na drastični primjer degradacije Svetog Stefana, koji nam je svima pred očima već pet–šest godina. Igalo je još teži primjer smišljene degradacije poznatog i kvalitetnog koncepta, potvrđenog višedecenijskim vrhunskim rezultatima, lječilišta i zdravstvenog turizma.

Zvanično, turizam je za Crnu Goru jedna od najvažnijih privrednih grana. Da je turizam nosilac razvoja potvrđuju zvaničnici navodeći obećanja P. Manka da će od Tivta napraviti novi Monte Karlo, davanjem narodu novih infuzija optimizma u vidu investicija za Lušticu (infuzija Zavale se zaboravila, kao i posljedice od iste), itd.

Zbog čega se zapostavljaju oni postojeći i potvrđeni turistički modeli, kompleksi, ili prosto formirane prostorne cjeline? Odgovor se nameće upoređivanjem sa brojnim primjerima štetočinske privatizacije proizvodnih preduzeća. Nakon toga je na red došlo i ostalo. Sada je na redu privatizacija prostora u doslovnom smislu.

Igalo je upravo takav primjer. Nekada selo u blizini grada Herceg Novog, Igalo je odavno postalo važan dio Hercegnovske rivijere. Prvi hotel u Igalu izgradio je Špiro Janković 1928. Hotel Igalo je bio poznat između dva rata kao Jankovića hotel i u suštini je bio preteča zdravstvenog turizma u ovom dijelu Hercegnovske rivijere.

Od početka šezdesetih, posebno početkom sedamdesetih Institut Simo Milošević se brzo razvijao i u medicinskom i u građevinskom smislu. Prvo je izgrađena Dječija bolnica, 1964, zatim zgrada u kojoj je sada Fakultet za fizikalnu medicinu UCG, 1968. Početkom sedamdesetih je završen centralni objekat, koji nosi naziv I faza Instituta.

Sedamdesete su bile vrijeme izuzetnoh napredovanja Instituta, tako da je 1976. kupljen soliter naspram centralnog objekta sa kojim je povezan pasarelom. Titova vila, koja sada takođe pripada kompleksu Instituta, izgrađena je 1978, a novi veliki objekat, odnosno II faza, 1986. Naselje i sve njegove funkcije razvijane su uporedo sa razvojem turizma i Instituta Simo Milošević.

Ne treba ponovo dokazivati vrijednost ovoga prostora i negov ljekoviti učinak. Ovo je potvrđeno kroz sto godina od nastanka ideje do sadašnjeg nivoa vrhunskog zdravstvenog centra. Da li koncept privatizacije Instituta i hotela u Igalu može da jednostavno ignoriše kompleksnost prostora i genezu razvoja i da prodaje prostor na parče? Upravo je to učinjeno načinom privatizacije hotela Tamaris i Igalo (a primjera na Hercegnovskoj rivijeri je više).

Recimo, ugovor ne obavezuje srećnog dobitnika hotela Tamaris da poštuje rokove za rekonstrukciju (investitor se odlučio za rušenje postojećeg objekta – što je po sebi nedovoljno urbanistički i građevinski utemeljeno, očigledno mu je moglo biti da odlučuje o prostoru na parče). Već godinama sablasno prazna zgrada, sa zapuštenim parkom stoji usred Igala.

Alibija radi, porušeno je nešto balkona da izgleda da je rekonstrukcija počela. Nedavno je počelo obimnije rušenje hotela, a već se ispostavilo da investitor nije obezbijedio ni dozvolu ni uslove za deponovanje građevinskog otpada. Toliko o ozbiljnosti investitora i njegove namjere da ikada završi započeto.

Očigledno je da se Institutu Simo Milošević sprema sličan scenario. Veličina kompleksa, površina objekata i njihov kvalitet pokazuju jedno – srećni dobitnik će biti neko veoma važan i drag narodu Crne Gore.

Vjerovatno će odabrana kompanija nositi neko što inostranije ime, to se pokazalo kao dobar stajling. Do tada, Institut radi sa omčom o vratu, koja se polako steže. Ponekad malo popusti kada se na horizontu pojave nagovještaji investicione nepogode koja ugrožava Važnog Dragog pobjednika budućeg tendera za privatizaciju Instituta.

Ako bi se, a adrese su dostupne, neki mlad novinar angažovao da prikaže svjedočanstva ljudi koji su u Igalo i Institut dolazili na nosilima, u kolicima, sa štakama, sa izgubljenim očekivanjima da će povratiti zdravlje i pokretljivost, dobili bismo pravu procjenu vrijednosti ovoga mjesta.

Plus vrhunski medicinski kolektiv koji je u materijalno i moralno urušenom zdravstvenom sistemu Crne Gore očuva profesionalnu etiku, humanost i posvećenost. Plus lokacija i objekti. Plus reputacija, moderno rečeno - brend. I preko svega moralna snaga ljudi koji rade u Institutu da dvije decenije izdrže sva iskušenja, od kojih su iskučenja posljednje decenije teža, ciničnija i pogubnija od iskušenja devedesetih (uključiv i hiperinflaciju).

Valjana metodologija za procjenu vrijednosti Instituta Simo Milošević morala bi da sadrži, najmanje, prethodno pobrojano. A onda bi se lako dokazalo da samo nedobronamjerni ili nekompetentni mogu doći na ideju da jedna mala država otuđuje nešto što direktno (medicinske i turističke usluge), što posredno (plasman domaćih poljoprivrednih proizvoda, obrazovanje kadra za fizioterapiju, različite usluge i dr.) može da omogući dobar život za petinu njenog stanovništva.

Dok sam sredinom oktobra boravila deset dana na liječenju u Igalu, opet su po novinama bili tekstovi o zainteresovanim kupcima. To mi je pokrenulo sjećanja na sve situacije u kojima su moji bližnji ili poznanici poslije liječenja u Institutu dolazili sa novom snagom i obnovljenom životnom radošću. U ime toga, ovaj tekst je napisan kao podrška ljudima koji svojim stručnim radom, humanošću i izdržljivošću čine to mjesto toliko posebnim.

Preporučujemo za Vas