ALTERNATIVE

Država, politika, demokratija, identitet

Nakon što je gotovo deceniju ćutala zbog državnog okvira, sada ćuti zbog državnog sadržaja. Ako progovori, smatra da će ispljunuti sadržaj - najslabija grupa suverenista navodno će pomoći antidržavnoj opoziciji i ugroziti državu. Da li su oni u pravu ili je riječ o alibiju ili nesvjesnom sužavanju sopstvenog izbora?
0 komentar(a)
poslanici, skupština, Foto: Savo Prelević
poslanici, skupština, Foto: Savo Prelević
Ažurirano: 22.10.2011. 11:02h

Prvo država, pa demokratija! Taj beskrajno ponavljani poklič suverenista iz predreferendumskog perioda još uvijek odzvanja u ušima. U tom projektu, više ili manje, glasno ili prećutno, učestvovala je gotovo cjelokupna javnost opredijeljena za nezavisnost Crne Gore. Rijetki suverenisti uspjeli su ostati suverenisti, a ne zaćutati pred nepravdom i nezakonitostima. Suma te i takve politike sadržana je u tekstu Jevrema Brkovića, objavljenom u Crnogorskom književnom listu (CKL) uoči referenduma.

Prvo državotvorna opozicija, pa smjena vlasti! Tako bi mogao da glasi novi poklič „najslabijeg“ dijela suverenista. Drugim riječima, tek nakon što se u Crnoj Gori opozicija formira po ukusu „najslabije“ suverenističke struje, moguća je i njihova podrška promjeni vlasti. Nakon što je gotovo deceniju ćutala zbog državnog okvira, sada ćuti zbog državnog „sadržaja“. Ako progovori, smatra da će ispljunuti sadržaj - najslabija grupa suverenista navodno će pomoći antidržavnoj opoziciji i ugroziti državu.

Da li je baš tako ili je riječ o alibiju ili nesvjesnom sužavanju sopstvenog izbora? Odgovor na ovo pitanje zahtijeva konstruktivan i argumentovan dijalog. Od dijaloga na ovu temu, nikom ne može biti nanijeta šteta, a Crna Gora može imati koristi. Namjera ovog teksta je da postavi neka dodatna pitanja koja taj dijalog mogu učiniti kvalitetnijim.

Nema sumnje da je današnja politička opozicija daleko od idealne – niti ima nesporan stav o nezavisnosti Crne Gore, niti jasnu evroatlantsku orijentaciju. Uz to, daleko je od profesionalne, dobro organizovane, strateški profilisane organizacione strukture.

Istovremeno, činjenica da ogromna većina Crnogoraca glasa za Demokratsku partiju socijalista i SDP, mora (makar SNP i PZP, ako su im javno proklamovani ciljevi identični sa stvarnim željama) zabrinuti i navesti na promjenu strategije političkog djelovanja.

Naravno, niko ne može očekivati da će značajniji broj suverenista glasati za opoziciju dok se ona jasnije ne profiliše kao građanska, za koju je državnost nesporna i koja ne dovodi u pitanje bitna obilježja državnosti. S druge strane, teško je očekivati da bi se u nekom doglednom periodu postojeća opozicija mogla transformisati da u cjelosti bude po ukusu „najslabije“ suverenističke struje.

S druge strane, uređivačka politika, novinarsko izvještavanje, javni istupi, programske aktivnosti, nacional(ni)istički incidenti viđenijih novinara, intelektualaca, pisaca, koji pripadaju „najslabijoj“ suverenističkoj struji, govore o nesposobnosti da se odvoje od cjeline Pokreta za nezavisnost (što najprije pretpostavlja jasan otklon od Đukanovića i njegove porodične i poslovne imperije), pod parolom da borba još traje i da posljednja bitka još uvijek nije dobijena, ali i da identitet Crne Gore i građana Crne Gore posmatraju izvan nacionalne matrice najbrojnijeg naroda.

„Najslabija“ struja suverenista ne razumije da se država najbolje čuva dobrom vladavinom, jakom ekonomijom, a ne latentno nasilnom identitetskom politikom koja sa pozicija većine, pozicije moći želi da rješava sve istorijske nepravde. „Najslabija“ struja suverenista ne razumije da je ova vlast imala obavezu da Crnu Goru učini prihvatljivom zajednicom za referendumsku manjinu, a ne da manjinu ispravnom nacionalnom politikom privede k željenom političkom, nacionalnom i jezičkom identitetu. Da je vlast činila tako, danas bi broj građana koji visoko uvažavaju nezavisnost Crne Gore bio daleko veći, umjesto što je tek neznatno veći od onog prije pet godina.

Trećem dijelu, „najslabijem“ crnogorskih suverenista raspoložive su različite opcije.

Prva, da podstaknu procese raslojavanja u Demokratskoj partiji socijalista, na način koji bi jedan dio DPS-a približio demokratskim vrijednostima za koje se zalažu.

Druga, da podstaknu transformaciju Socijaldemokratske partije u opozicionog faktora, demokratski opredijeljenog i identitetski prihvatljivog.

Treća, da podstaknu jasniju procrnogorsku identitetsku profilaciju Pokreta za promjene (moguće i SNP) što bi podrazumijevalo pokušaj povratka PZP na poziciju iz 2007. godine, odnosno vremena usvajanja Ustava Crne Gore, odnosno radikalnu transformaciju identitetske politike SNP.

Četvrta, da formiraju novu političku partiju i/ili ujedine/pridruže postojeće vanparlamentarne suverenističke partije, grupe i inicijative.

Peta, da bez obzira na politički raspored snaga, govore javno, snažno, kontinuirano i glasno o karakteru ove vlasti (i opozicije), ukazuju na nepravde i nezakonitosti i traže odgovornost i transparentnost na svim nivoima.

Šesta, da ne govore o bilo čemu drugom, osim o pitanjima identiteta. Ova opcija je istovremeno i najlošija od svih. Ako se opredijele za taj izbor, prije ili kasnije (ako već nisu) skliznuće u prostor crnogorskog nacionalizma i postati privjezak najnazadnijih snaga unutar same vlasti.

Preporučujemo za Vas