Kišobrani

One jeseni kada je počela da se raspada zajednička država, lile su duge dosadne kiše. Događanja naroda, međutim, nisu se mogla zaustaviti. Na zagrijane glave i srca ispunjena nadom, jednako je lilo i u Ljubljani i u Podgorici - samo su kišobrani bili drugačiji. Oni koji pamte, možda će se sjetiti beskrajnog saća istih crnih kišobrana ispred Cankarevog doma. Tek ponegdje, da razbije monotoniju, prosinuo bi kišobran drugačije boje i načas pokvario utisak. Kod nas, međutim, saća nije bilo. Šarena gužva bila je najopasnija za oči, jer su posvuda štrčale žice, a krila kišobrana klonula čas na jednu čas na drugu stranu. Ipak, tada još nismo počeli da vadimo oči jedni drugima. Ne može biti da i ispod onog uređenog ljubljanskog saća takođe nije bilo opasnih žica, ali je, izgleda, neko razmišljao o tome da i kišobrani šalju poruku o ljudima: koliko su složni i organizovani, koliko odlučni i promišljeni. Globalna mreža je prenijela sliku. Slovenci su, reklo bi se po kišobranima, već tada krenuli u Evropu.

Svijet povremeno biva razoren plamenom, kaže Borhes, a zatim se ponovo rađa da bi proživio istu povijest. Ko bi i pomislio, nekad davno, da smo se, gradeći socijalizam, nepovratno od njega udaljavali. Već nakon prvih godina snažnog, a varljivog rasta sovjetske ekonomije, Zapad je počeo da uči. I dok je kapitalizam zapadnih demokratija, takmičeći se sa socijalizmom, sve više dobijao ljudsko lice, u socijalističkim zemljama su sve beznadežnije ispadale žice iz kišobrana. Ko bi u ono vrijeme kod nas rekao da će bratstvo pripremiti teren nacionalizmu, a jednakost sve većem broju onih koji žive ispod ekonomskog minimuma; da će se negdašnji mitinzi gladnih okrenuti protiv radnika, tada naviklih da država ima rješenje za svaki problem. Ni u najluđem snu nikome nije sinulo da će se partizanskim koračnicama uvježbati crkveno pojanje, a kamoli buditi uspavani zločinački duhovi. Ponegdje, kao na Cetinju devedesetih, kišobrani su bili sa manje opasnih žica. Ali, ni oni koji su tada pozivali na razum, ne bi mogli zamisliti da sve to može poslužiti nekom budućem nacionalizmu i komičnom opismenjavanju. Najzad, ko bi mogao pomisliti da će neviđeni priliv stranih investicija u malenu državu pripremiti teren za još veće siromaštvo i za neprekidnu kišu štrajkova.

A svjetski trgovi već su i te kako spremni za jesenje kiše i za kišobrane. Na američkim trgovima je mirno organizovan cio život na otvorenom, od toaleta do Interneta, a potom je u Rimu začas načinjeno dva miliona štete i pregažen kip Bogorodice u jednoj crkvi. Najdirljiviji je bio pop, izgleda i sam ljevičar u duši. Žalio je što se jedan tako divan pokret protiv korporativne pohlepe pretvorio u nepotrebno divljanje. Sa američkih trgova Slavoj Žižek je poručivao ljudima da se ne dijele po tome ko jeste, a ko nije Amerikanac. Objašnjavao je da je komunizam pao, ali da su negdašnji komunisti postali najokrutniji kapitalisti. Znao je, dakako, da „stado koje buči“ baš i ne razumije dekonstrukciju. Zato je iz džepa mitskih predstava izvadio uobičajenog keca: Sveti duh je sa njima na ulici, a u bankama su pagani. A globalna mreža u kojoj se ljuljuška planeta i u kojoj smo svi isti komšiluk, ni najmanje nije doprinijela da „Sveti duh“ u liku rimske gomile ne zbriše crkvu sa kipom Bogorodice.

Ima jedna istina kojom se katkad „pripitomljava“ smrt: čim se rodi, kažu, čovjek počinje da umire. Recimo i ovako: u svakoj pobjedi već živi klica poraza. Svima je sada jasno da je i onaj kapitalizam sa ljudskim licem, žestoko radio protiv sebe nakon nestanka blokova. Danas je lako vidjeti da je zahuktala korporativno-potrošačka ideologija rušila samu sebe osiromašujući one koji treba da kupuju da bi se ekonomski točak okretao, a profit gomilao. Kao na džinovskoj klackalici, opet pojedinačni životi nestaju u procijepima promjena koje jednima odnose mladost, a drugima doba zrelih godina.

Nakon iskustva devedesetih, kod nas uopšte nije čudno da se čovjek pomalo plaši kišobrana, osobito onih sa poispadalim žicama. Ko zna kako bi, samo da mogu, danas protestovali crnogorski gubitnici tranzicije. Kojim bi kecom, samo da mogu, odigrali njeni dobitnici. Jer, ni korporativni kapitalizam nije vjerovao da trenuci ludog trošenja sipe kao pijesak u boci, i da nema pravolinijskog kretanja u budućnost. Klackalicu niko ne može zaustaviti, a drži je upravo vječiti usud bogatih - nikad se ne dosjete da se bogatstvo čuva i uvećava samo kad i ostali imaju šansu i kad je najmanje siromašnih.

I dok se svijet, poput uspavane zvijeri, budi iz tridesetogodišnjeg sna, možda ne bi bilo loše da mi razmislimo o kišobranima. Ne moraju baš biti kao ono saće ispred Cankarevog doma, ali bismo možda mogli obezbijediti poispadale žice. Tek da ne iskopamo oči jedni drugima.