Plate možemo propisati, prinose ne možemo

Evropske zarade jesu cilj. Ali bez evropske produktivnosti, crnogorski agrar mogao bi prvi platiti račun. U poljoprivredi, kao što znamo, nema prečice.

Možete zakonom udvostručiti novu minimalnu zaradu, ali ne možete zakonskim propisima povećati rod maslina i šljiva, mliječnost krava, prinos paradajza, učinak radnika ili cijenu koju će kupac ili trgovac platiti.

Njiva, štala i plastenik ne prate saopštenja Vlade. Imaju svoju računicu: zemlju, vodu, rad, energiju, repromaterijal, tehnologiju, tržište i - vrijeme.

Zato pitanje koje danas postavljam nije - treba li crnogorski radnik da ima veću platu. Treba. Volio bih da čovjek koji radi u poljoprivredi zarađuje ne hiljadu, nego hiljadu i po eura i više. Poslije više od tri decenije rada u proizvodnji dobro znam koliko je teško pronaći, obučiti i zadržati dobrog radnika.

Ali znam i nešto drugo: zarada koja treba da traje mora biti zarađena.

Vlada je najavila da će od januara 2027. minimalna neto zarada iznositi 1.000 eura za radna mjesta koja zahtijevaju osnovno i niže obrazovanje, 1.250 eura za ona sa srednjim i 1.400 eura za radna mjesta sa visokim obrazovanjem. Istovremeno je utvrđen paket zakonskih izmjena koji treba da omogući primjenu novog modela.

To su velike promjene i zato zaslužuju ozbiljnu računicu. Ne računicu od nekoliko rečenica u obraćanju javnosti, već procjenu što takav zahvat znači za proizvodnju, zapošljenost, cijene, penzioni sistem, lokalne budžete i konkurentnost privrede.

Institut Alternativa zatražio je procjene uticaja propisa, izvještaje o javnoj raspravi, mišljenja ministarstava i detaljne fiskalne projekcije za šest zakona, navodeći da te analize nijesu bile objavljene kada je paket predstavljen javnosti.

Za promjenu ovakvog obima to nije proceduralna sitnica. Posebno nije sitnica za poljoprivredu.

Produktivnost u poljoprivredi može i mora rasti. Ali pored agrotehničkih mjera, brzinu i stopu rasta određuju i biologija, klima i sezonalnost.

Voće i povrće će roditi koliko smo u njega uložili i kada mu je vrijeme. Krave neće zbog zakona davati više mlijeka. Maslina neće povećati rod zato što je povećana minimalna zarada.

Da bi jedan radnik u poljoprivredi proizveo više, treba ulagati u navodnjavanje, mehanizaciju, automatizaciju, genetiku i kvalitetan sadni materijal, zaštitne sisteme, skladištenje, hladnjače, preradu, znanje i organizovano tržište.

Ali za sve to treba i kapital i vrijeme.

Zato je u agraru posebno rizično najprije naglo promijeniti cijenu rada, a tek zatim tražiti način da proizvođač poveća produktivnost kojom će tu cijenu moći da podnese.

Crnogorska poljoprivreda pritom u ovu promjenu ulazi iz veoma nezavidne pozicije. Prema konačnim rezultatima Popisa poljoprivrede, u Crnoj Gori imamo 26.711 poljoprivrednih gazdinstava, na kojima radi 54.753 ljudi, dok je prosječna starost nosioca gazdinstva 59 godina.

To možda govori više od mnogih makroekonomskih tabela.

Našem agraru ne nedostaje samo kapital.

Sve više mu nedostaje mladih ljudi i radne snage.

Ko će platiti razliku?

Vlada će očigledno reći da povećanje neto plate ne mora značiti jednako povećanje troška poslodavca, jer se istovremeno mijenjaju porezi i doprinosi. Taj argument treba uzeti ozbiljno.

Ali, ekonomski račun time nije nestao. Ako ga ne plaća poslodavac, mora biti jasno koji prihod gube država, penzioni sistem ili lokalna samouprava, kojim će se izvorom nadoknaditi i koliko je taj novi izvor siguran i održiv.

Na samom poljoprivrednom gazdinstvu postoji još jedan efekat koji se lako previđa.

Ako pomoćnom radniku značajno povećate zaradu, teško možete ostaviti istu platu traktoristi, mehaničaru, vozaču, poslovođi, tehničaru ili agronomu koji nosi mnogo veću odgovornost i ima veće znanje.

Pomjera se dakle cijela platna skala.

Stvarno pitanje za farmu, voćnjak, vinograd, plastenik ili manju prehrambenu fabriku zato nije samo koliko će koštati radnik na minimalcu, nego koliko će od januara koštati čitava organizacija proizvodnje.

A proizvođač svoju prodajnu cijenu ne može propisom uvećati kao što država propisuje minimalnu zaradu.

Na polici pored njegove jabuke, paradajza, sira ili maslinovog ulja stoji uvozna roba. Ako domaćem proizvođaču trošak raste, a produktivnost ostaje ista, on može povećati cijenu samo ako tržište to prihvati. Ukoliko ne, mora smanjiti sopstvenu zaradu i uložiti u tehnologiju koja zamjenjuje dio fizičkog rada, smanjiti broj zapošljenih - ili odustati od proizvodnje.

Trgovac naravno uvijek ima mogućnost da uveze.

Upravo je to tačka na kojoj pitanje zarada prestaje da bude samo socijalno i postaje pitanje konkurentnosti i opstanka domaće poljoprivrede.

Iskustva drugih država nijesu jednoznačna i zato ih ne treba ni zloupotrebljavati.

Španija je 2019. minimalnu zaradu povećala za 22 odsto. OECD je kasnije procijenio da su mjesečna primanja direktno pogođenih radnika porasla u prosjeku 5,8 odsto. Dakle, zarade su nešto porasle, ali ukupni negativni efekat na zapošljenost nije bio jednak za sve kategorije radnika i sektore.

Iskustvo Južne Afrike posebno je zanimljivo za agrar. Nakon uvođenja sektorske minimalne zarade poljoprivrednim radnicima, istraživanja su zabilježila rast zarada, ali i pad zapošljenosti i broja radnih sati kod dijela poljoprivredne radne snage.

Pouka, dakle, nije da plate ne treba povećavati. Naprotiv.

Pouka je da što je sektor radno intenzivniji, marža uža, produktivnost niža i konkurencija uvoza veća - to nagli rast cijene rada zahtijeva više pripreme i precizniju računicu.

Upravo je i MMF, analizirajući Crnu Goru, preporučio da se ponovo čvrsto uspostavi veza između rasta zarada i rasta produktivnosti, upozoravajući da njihovo razdvajanje može oslabiti konkurentnost i pojačati pritisak na cijene.

Ovo nije, dakle, zalaganje za male plate. To je zalaganje za visoke plate koje privreda može trajno da isplaćuje.

U kontekstu ovog nameće se pitanje: što ćemo sa našim selom?

Za mene se ovdje priča prestaje svoditi na fiskalne tabele.

Kao agronoma, mnogo me više zanima što će ovakva politika značiti za crnogorsko selo za pet ili deset godina.

Hoće li mladi čovjek na sjeveru ili u ruralnom dijelu centralne i primorske Crne Gore imati razlog da ostane i proizvodi?

Ako veća zarada znači da će radnik, konačno, moći pristojno da živi od rada na selu - onda je to dobra vijest.

Ali, ako gazdinstvo te plate ne može da zaradi, pa ugasi proizvodnju ili smanji broj zapošljenih, onda mjera koja je trebalo da ljude zadrži na selu može ubrzati njihov odlazak.

Zato povećanje zarada u sektoru poljoprivrede mora pratiti ozbiljan program povećanja produktivnosti poljoprivrede. Ne treba nam još jedna strategija koja će lijepo izgledati na papiru.

Trebamo savremenu mehanizaciju koja zamjenjuje najteži fizički rad i pametno navodnjavanje i zaštitu od bolesti, štetočina i grada. Hladnjače tamo đe se proizvodi voće i povrće. Sigurniji i organizovaniji plasman poljoprivrednih proizvoda.

Crnogorskim proizvođačima potrebna je savremena tehnologija prerade koja kilograme sirovine pretvara u proizvod veće vrijednosti.

Neophodni su povoljno i dugoročno finansiranje. IPARD koji proizvođač može mnogo brže ostvariti i koristiti. Udruživanje malih proizvođača tamo đe pojedinačno nemaju ekonomsku snagu.

I trebamo ozbiljnu politiku podmlađivanja sela.

Tek tada značajan rast plate postaje razvoj. Bez toga, može postati samo novi trošak.

Nije pitanje, dakle, da li želimo veće plate i ne treba ovu raspravu svoditi na podjelu između onih koji su za veće plate i onih koji su protiv njih.

Naravno da želimo svi veće plate.

Želimo da naš radnik ostane da radi u Crnoj Gori, da zasnuje porodicu i da od svoga rada može pristojno da živi.

Ali želimo i da firma i gazdinstvo đe rade da opstanu dugoročno. Da gazdinstvo nastavi da proizvodi. Da se njive ne pretvore u građevinske placeve. Da štala ne ostane prazna. Da selo ne bude samo uspomena i adresa na ličnoj karti čovjeka koji će živjeti u Podgorici, na Primorju ili neđe van Crne Gore.

Crna Gora nije samo BDP, budžet i obračunski listić.

Ona je i voćnjak u Polimlju, farma na sjeveru, vinograd u Zeti, maslinjak u Baru i Ulcinju, plastenik u Lješkopolju, pašnjak na Durmitoru.

Ako tamo nema ljudi i domaćina koji od svoga rada može da živi, nijesmo riješili problem.

Zato prije ovako velike promjene u cijeni rada treba odgovoriti na jednostavno pitanje: Što ćemo to od januara više proizvesti?

Ako imamo realnu i uvjerljivu računicu - odlično.

Ako je nemamo, onda je upravo ona najvažniji dio ove rasprave. Jer, platu možemo propisati. Prinos, produktivnost i konkurentnost moramo proizvesti i stvoriti.

Autor je dipl. ing. agronomije; osnivač je i direktor Ekoplant rasadnika