Napraviti popis odrednica koje čine skicu identiteta u najširem smislu tog pojma nije jednostavan zadatak. Prije svega jer ni identitet nije samo jedan, uvijek jednako definisan i tumačen, već duboko zavisan od društvenog konteksta, ali i izbora pojedinaca. Jezik je, međutim, možda jedini faktor koji uspjeva da u stopu prati razvoj društva, istovremeno se prilagođavajući i odupirući tempu koji diktira vrijeme. Izgovorena ili napisana riječ danas više nije jedini prenosilac poruke, a jezik istovremeno bivstvuje u realnosti i virtuelnom svijetu čije granice gotovo da ne postoje.
Uzmimo za primjer ovaj simbol (#), nekada poznat kao taraba, a danas hešteg (hashtag). Taraba u komunikaciji nije imala posebno važnu funkciju. U vremenu u kome je put poruke od pošiljaoca do (ne)željene publike neuporedivo brži ukoliko riječi nađu svoje mjesto u komunikacionoj platformi virtuelne stvarnosti, ovaj simbol dobija novo značenje. Vremena se mijenjaju, ali i identiteti.
Razumijevanje istih društvenih pitanja i/ili fenomena zavisi od kulturoloških temelja prožetih normama i prećutnim pravilima jedne zajednice i pojedinaca od kojih je sastavljena. To je slučaj i sa upotrebom hešteg oznaka u rodno-mobilizujuće svrhe ili prosto rečeno - u cilju reagovanja na pojave koje narušajavaju ljudsko dostojanstvo i oduzimaju smisao konceptu rodne ravnopravnosti.
Na moć društvenih medija, naravno ukoliko se pronađe prava mjera za njihovu upotrebu, nedavno su mi ponovo ukazali učenici više srednje škole Kvennaskólinn u Rejkjaviku, posebno ističući dva primjera.
Prvi je Me Too kampanja koja je dala novo značenje #metoo obilježju na društvenim mrežama, ali i van njih. Sada to više nije samo običan sklop riječi, već podsticaj da se otvoreno govori o seksualnom uznemiravanju i zlostavljanju, kao i pokušaj razumijevanja činjenice da potencijalna žrtva može biti bilo ko, bilo gdje i bilo kada. Još važnije, #metoo nas tjera da se zapitamo šta smo sve prinuđeni da tolerišemo i pred čim sležemo ramenima jer nam je neko rekao da to nije ništa. Da li su seksistički komentari, vrijeđanje po bilo kom osnovu i objektivizacija tijela ništa?
Ovaj, sada već pokret, je natjerao donosioce odluka i predstavnike naroda u Parlamentu Islanda da se zapitaju. Kako Sintija Enlo u nazivu svoje knjige kaže, bio je to veliki pritisak (The Big Push), kojem se ovog puta ni oni nijesu mogli oduprijeti. Islandski parlament je 23. marta ove godine jednoglasno usvojio Zakon o seksualnoj saglasnosti, što praktično znači da zakonodavac pomjera fokus sa postavaljanja pitanja “Da li ste rekli ne?” žrtvi seksualnog zlostavljanja, na pitanje “Da li je žrtva rekla da?” koje je upućeno počiniocu krivičnog djela.
Muškarci i dječaci su takođe učesnici u nasilju, ali ne samo kao počinitelji već i kao žrtve. Saradnja i razumijevanje žena i muškaraca su krucijalni u borbi protiv svih oblika nasilja. Kako bi podijelili lična iskustva “trovanja”, kako je nazivaju, toksičnom muškošću (toxic masculinity), to jest, obrascima ponašanja koji su nametnuti muškarcima od ranog djetinjstva, nadalje ih prateći kroz život, islandski muškarci su započeli kampanju #karlmennskan (#muškost) ohrabrujući muškarce širom svijeta da im se pridruže u stvaranju globalnog pokreta. Otkrivajući momente iz života kada im nije bilo dozvoljeno da pokažu emocije, ili su pak bili ismijani jer su imali dovoljno hrabrosti da ih ne kriju ili da ne učestvuju u nasilju, ovaj novi trend ukazuje da pomoć i podrška nije potrebna samo ženama, jer nasilje ne poznaje rodove.
Ne mogu a da se ne zapitam gdje su sada naši #MeToo, #Neželjena, #Muškost i zašto nam je tako malo potrebno da zaboravimo i okrenemo leđa stvarnosti. Nije važno hoćemo li govoriti, pisati ili koristiti heštegove dok dijelimo stavove i iskustva, sve dok znamo da nam je baš tišina najveći neprijatelj.
Autorka je magistrand na programu studija roda Univerziteta Ujedinjenih nacija na Islandu
Bonus video:
