Kaže se da Amerikanci imaju gen za pojednostavljivanje. Međutim, traganje za istim postepeno postaje globalni trend koji nastavlja da osvaja nove teritorije, baš kao što je to nekad radio „blu džins”.
Ova nezaustavljiva revolucija je vidljivo ubrzala naš svakodnevni život – i to nije promjena nabolje. Tiranija pragmatizma čini se da je obilježila sve složene dileme našeg doba. Preveliki broj validnih izbora se ignoriše ili izbjegava kroz rutinu prečica.
Nigdje ovaj trend nije štetniji nego u današnjem trgovačkom pristupu umjetnosti. Čak i naširoko hvaljeni koncept konkurencije izgleda kao lažan i čini se da njime cinično manipuliše „korporativni” mentalitet koji trenutno prožima svjetsku kulturu – finansijska pre-selekcija kojom se određuje čemu će izdavači i ostali impresariji pružiti podršku. Samo zamislite šta se moglo dogoditi sa djelima, recimo, Prusta, Kafke, Foknera ili Borhesa da su bila izložena konkurenciji masovnog tržišta poput cipela ili kozmetike.
Kultura predstavlja neophodni predah od svakodnevne trke u našem haotičnom i često vulgarnom političkom okruženju i to je šansa da se povrati duhovna energija. Sjajne knjige, muzika i slike nisu samo izvanredna škola ljepote, istine i dobra, nego i način da se otkrije naša sopstvena ljepota, istina i dobro – šansa za promjenu, za poboljšanje samoga sebe, pa čak i nekog od naših sagovornika.
Ako se ovaj kutak za predah i utočište postepeno suzi i na njega izvrši invazija „proizvodima“ iste vrste kao što su oni koji dominiraju masovnim tržištem, osuđeni smo na vječito zatočeništvo senzacionalističkog univerzuma „praktičnosti“, običnog nagomilavanja klišea upakovanih u reklame.
Opet sam razmišljao o ovim starim i očito nerješivim pitanjima tokom ponovnog čitanja prilično izazovnog romana koji je napisao jedan moj blizak prijatelj i izvanredan pisac, ne mnogo prisutan u živopisnom pejzažu američkih pera današnjice. Tema, stil i odjek njegovog rada, po mom mišljenju, dosta govore o našem pojednostavljenom svijetu.
U pitanju je roman „Naslijepo“ Klaudija Magrisa. Pozdravljen u Evropi kao jedan od izvanrednih romana XX vijeka, roman „Naslijepo“ je u Ameriku stigao sa velikim zakašnjenjem i nikada nije dobio pažnju koju zaslužuje. Nažalost, to nije iznenađenje. Broj književnih prevoda koji su u posljednje vrijeme urađeni u SAD, prema izvještaju Ujedinjenih Nacija, jednak je broju prevoda u Grčkoj koja je deset puta manja zemlja. Knjige inostranih pisaca se smatraju suviše „komplikovanim“, što je drugi način da se kaže da književnost treba da se bavi jednostavnim pitanjima, na jednostavan način, poštujući pravila masovnog tržišta, sa njegovim trikovima pakovanja, dostupnosti, reklame i udobnosti.
Magrisov roman govori o sudbini grupe italijanskih komunista koji putuju u Jugoslaviju nakon II svjetskog rata kako bi dali doprinos izgradnji tamošnjeg socijalističkog društva, da bi tamo bili zarobljeni u konfliktu između Staljina i Tita. Zatvaraju ih zbog odanosti Staljinu, a kada im je konačno dozvoljeno da se vrate u Italiju, njihovi stari drugovi ih ne prihvataju.
Radnja knjige obuhvata dva vijeka revolucije. Onda, je odjednom, „partija nestala preko noći, kao kad bi iznenada neki džinovski sunđer isušio cijelo more, Jadransko i Australijsko, ostavljajući iza sebe smeće i ugruške blata i sve te nasukane brodove. Kako se vratiti kući ako je more usisao ogromni dren koji se otvorio ispod i ispraznio ga ko zna gdje, u ništavilo? Zemlja je suva i mrtva, ali druge neće biti, niti će biti drugoga raja“.
Samoća pojedinca koji se suočava sam sa svojom vjerom, bez kolektivnih iluzija, i koji je prinuđen da uradi nešto sa samim sobom u suvom, bučnom svijetu, kazuje nam jednu važnu stvar o prognaničkom svijetu modernosti i njegovim složenim i kontradiktornim problemima.
Magrisov roman nije samo jedno značajno književno dostignuće; on je, takođe, duboko povezan sa opasnostima sa kojima se suočavamo danas, naročito sa talasom fanatizma od Mumbaja do Osla u ime svetog rata protiv „drugih“. Da li svi ekstremisti tragaju za novom koherencijom, za izgubljenom iluzijom zajedništva i novom nadom u ponovno rođenje?
Da li ikada možemo zaboraviti 11. septembar 2001, početak krvavog vijeka u kome je mistična sila mržnje i razaranja povratila svoju snagu? Da li su Bin Ladenovi sljedbenici, krvavi bataljoni Hamasa i Hezbolaha ili poremećeni usamljenici poput Timotija Mekvejga i sada Norvežanina Andersa Brejvika, „heroji“ naše privremene noćne more? Da li je ovo „buntovnički“ odgovor na suviše globalizovanu, nekoherentnu i, konačno, uznemirujuću realnost?
Ako jeste, njihov varvarizam zahtijeva temeljno proučavanje – u odnosu i na istorijski presedan i na savremeni trenutak – a ne prosto etiketiranje kao „monstruozno“ (iako to zasigurno jeste). Novi religiozni ekstremisti koji se bore u ime njihovog sopstvenog, izopačenog boga, izgledaju fanatično koliko i fašisti, nacisti i komunisti iz ranijih decenija.
Magrisov glavni lik je buntovnik u više otjelotvorenja: kao Salvatore Ćipiko, jedan od zatvorenika komunističkog koncentracionog kampa u Jugoslaviji; kao Jurgen Jurgensen, efemerni kralj Islanda i osuđenik primoran da sagradi sopstveni zatvor; i kao Džejson, mitski avanturista koji traga za promjenljivom istinom.
Višeslojna i složena hronika razarajućih tragedija XX vijeka, roman „Naslijepo“ je jedan siloviti, informisani i nezamjenljivi upad u potresni pejzaž ljudske duše, u njene rane i praznine, njenu vitalnost i mnogostranost, njene duboke izobličenosti i nepredvidivu dinamiku. To je fascinantna priča o sukobu između ideala i realnosti, ili Utopije i humanosti; o odanosti nekoj ideji i izdaji iste, kao i o žrtvovanju i solidarnosti.
To je, takođe, i bogato i originalno književno dostignuće koje mijenja današnju potrošačku etiku. Odbacujući jednostavnost, roman odbacuje i današnje sveprisutno miješanje informacija sa književnošću, činjenica sa kreativnošću i best-seler proizvoda sa pravim umjetničkim djelima.
Bonus video:
