Očito je da ljevica i medijski establišment u SAD ne mogu u potpunosti da shvate popularne poruke dviju republikanskih tigrica - prvo Sare Pejlin a sada, kako učvršćuje status glavnog republikanskog kandidata za predsjedničko mjesto, i Mišel Bahman. Šta one imaju što drugi kandidati nemaju, a što, kako se čini, toliko Amerikanaca želi?
I Bahmanovu i Pejlinovu mejnstrim mediji redovno ismijavaju. U slučaju Pejlinove, preovladava stav da je ona intelektualni „vjetropir“: snimak na kome ona ne može da navede nijedan list ili magazin koji redovno čita imao je milione posjeta na Jutjubu tokom prošlih predsjedničkih izbora.
Bahmanova, s druge strane, predstavljena je kao pomalo neuravnotežena. Zaista, iz sopstvenog iskustva mogu da potvrdim da voditi diskusiju s njom znači suočiti se sa nekim ko je apsolutno siguran u činjenice koje mora da postoje negdje u nekom paralelnom univerzumu.
Međutim, bilo bi pogrešno prosto odbaciti njihove poruke bez pokušaja da se shvati njegov izvor. To naročito važi za Bahmanovu. Pejlinova nije uspjela da obezbijedi podršku i pokroviteljstvo establišmenta Republikanske partije i nastaviće sa svojim čudnim nastupima kao medijska ličnost. Međutim, Bahmanova, ma koliko to čudno zvučalo, bi mogla postati predsjednica Sjedinjenih Država.
Priroda njihove privlačnosti ima veze sa dvije crte američkog načina razmišljanja za koje su i američka ljevica i medijski establišment istinski slijepi. Jedna je američka tradicija populističke demagogije - tradicija koja je u XX vijeku obuhvatala rasističkog oca Čarlsa Koglina iz 1930-ih, antikomunističkog „lovca na vještice“ Džoa Mekartija iz 1950-ih i radikalnog Malkolma Iksa iz 1960-ih. Populistički lideri podstiču strastvenu predanost, obično kod ljudi koji se osjećaju (a često i jesu) ekonomski, politički i kulturno marginalizovani.
Energija ovih populističkih pokreta može biti usmjerena ka dobru ili zlu, ali demagozi u Americi pribjegavaju sličnim taktikama kako bi podstakli uspon ka vidljivosti i moći. Oni koriste emotivnu retoriku. Često osnivaju tajne mreže „elitnih“ snaga koje se ujedinjuju protiv običnih, pristojnih Amerikanca. Oni stvaraju scenario „mi protiv njih“. Traže od svojih slušalaca da vjeruju da će oni sami povratiti američko dostojanstvo i izraziti želje onih čiji se glas ne čuje.
Pejlinova i Bahmanova govore ovim izrazito ličnim ili emotivnim jezikom, sa kojim teško može da se nosi i najčvršći muškarac iz redova republikanaca. U posljednje tri decenije američka politika kojom dominiraju muškarci postajala je sve nesigurnija, apstraktnija i sve više isprofesionalizovana. Ovo je loše za demagogiju, ali to ne sputava desničarske tigrice koje nisu prošle kroz „klub starih momaka”.
Kao rezultat toga, Pejlinova može slobodno da govori o „panelima za određivanje smrtne kazne” – u potpunosti izmišljenoj prijetnji reforme zdravstvenog sistema predsjednika Baraka Obame - a Bahmanova može da prizove Mekartijev duh kako bi podstakla isto toliko bizarnu fantaziju da se socijalistički pipci infiltriraju u najviše nivoe Vlade. Obje mogu da upućuju jednostavne apele kao „hokej mame” ili „fudbal mame” – što je upravo vrsta emocionalnosti koji mnogo pripremljeniji profesionalni muški političari, čak (ili naročito) iz viših partijskih krugova, ne uspijevaju da proizvedu.
Drugi razlog zašto su Bahmanova i Pejlijeva interesantne tolikom broju Amerikanaca - a ni to ne treba potcjenjivati - ima veze sa ozbiljnim greškama u tumačenju feminizma koje su pravljene kroz istoriju. Pošto je feminizam 1960-ih i 1970-ih zagovaran preko institucija ljevice – u Britaniji su se feministički pokreti često udruživali sa radničkim pokretima, a u Americi je feminizam je ponovo rođen sa pojavom Nove ljevice – pretpostavlja se da sami feminizam mora biti ljevičarski. U stvari, feminizam je, filozofski gledano, u istoj mjeri (a u nekom smislu možda i više) u skladu sa konzervativnim, a naročito libertarijanskim, vrijednostima.
Srž feminizma predstavljaju lični izbor i sloboda, a to su ideje koje se sada više mogu čuti iz pokreta „Čajanka” nego iz ljevičarskih redova. Međutim, osim ovih elemenata, postoji moćno biračko tijelo koje čine desničarski nastrojene žene u Britaniji i Zapadnoj Evropi, kao i u Americi, koje ne vide da se njihove vrijednosti odražavaju u odredbama kolektivističke socijalne politike. One preferiraju ono što vide kao sirovi individualizam snaga slobodnog tržišta, zdravu konkurentnost i slabu državu koja ne ograničava njihove lične izbore.
Mnoge od ovih žena su društveno konzervativne, snažno podržavaju oružane snage i veoma su religiozne - a ipak teže ravnopravnosti koliko i svaki ljevičarski vegetarijanac na Birkenstoku. Sljepilo prema ovom potpuno legitimnom pristupu feminizmu održava ove zavedene komentatore koji žele da odbace žene poput Margaret Tačer, ili muslimanke, ili sada liderke američke desnice uz obrazloženje da ne predstavljaju „pravu stvar“.
Međutim ove žene jesu prave feministkinje - iako nemaju zajedničke političke karakteristike sa već priznatim „sestrinstvom“ i uprkos tome što bi i same odbacile feminističku etiketu. U slučaju Pejlinove - a naročito u slučaju Bahmanove - na sopstveni rizik zapostavljamo široko rasprostranjene poruke koje nam šalju desničarske feministkinje.
Copyright: Project Syndicate, 2011.
Bonus video:
