Jadna li si Crna Goro!

Naumio sam bio da prvih petnaestak avgustovskih dana ni prstom ne mrdnen kada je u pitanju tkz. rad za opšte dobro, da malo počinem - i ja i drugi od mene, da vidim nijesu li bolji srpski ortopedi od crnogorskih i hrvatskih i pokušam izbjeći invaliditet koljena.

Zaključih, tu su negdje u dijagnostici, oprema i uslovi rada ih čine bitno različitim, rekoše mi i oni da moram stavljati metalno koljeno, gdje i kada ću to učiniti zavisi od para i sledećih izbora, na koje ću definitivno insistirati da se dese što prije.

Da sam tako bio naumio da ne “progovorim”, svjedoci su mi Medo i Andrija. Poslije one jalove nedjeljnje skupštinske rasprave i glasanja oko izbornog zakona, pitaju me njih dvojica, pokušavajući da sakriju zebnju sarkazmom, hoću li pisati u avgustu novu platformu, a ja njima ne ni platformu ni kolumne ni davati izjave i intervjue. A ako stignem, da li ću se vidjeti sa nekima do kojih mi je stalo - to hoću.

Držao sam do date riječi, čak ni riječ nijesam progovorio poslije nekih površnih, zlonamjernih, neutemeljenih, tendecioznih čak i fašisoidnih komentara koji su uslijedili poslije neusvajanja izbornog zakona od nazovi čistunaca i velikih znalaca i dušebrika evropskog puta Crne Gore. Kažem sebi, jadna li si Crna Goro, kada te ovi ovakvi ovako uče pameti i brane i za to ih dobro plaćaš.

Ali kada je četvrtog došao Memorandum, tada ne da neću više ćutati, sve mi je puklo, idem do kraja, skinuću se „go“ i biću direktan, toliko je važan energetski sektor za Crnu Goru u svakom pogledu. Ovdje ću o njemu u okviru kordinata evropskog puta Crne Gore, ne pametujući sa GWh.

Oduvijek sam govorio da je crnogorski opšti konsenzus o evropskim integracijama samo deklarativan, da ta deklarativnost kako-tako još prolazi, imajući u vidu naš status uslovnog kandidata, a kada dođe tkz. skrining, pregovori i djelanje, sve odore padaju.

Isto tako, EU najviše insistira na vladavini prava, socio-ekonomski kontekst je naš problem, kako ćemo živjeti zavisi od nas i našeg rada a ne od EU, poštujući pri tome pravila igre. Iako se kunu da nije tako, evropljani nijesu imuni na nepricincipijelnosti, zadovoljenje ličnih i geo-političkih interesa su nekada prioritetni u odnosu na Lisabonske i Mastriške kriterijume. Koliko je samo lobista i plaćenih dobrotvora u obliku visokih funkcionera.

Mi smo daleko od zajedništva kako najbolje i najbrže, kako partnerski sa EU, kako kao Česi. Siguran sam da u ovom odnosu političkih snaga ne može se doći do tog širokog konsenzusa i optimalnog puta, posebno to temeljim poslije poslednjih dešavanja.

Faktički, danas postoji jaki dvojac, niskodometni Evropljani, Brano Mićunović i Milo Đukanović. Treba vidjeti njihovo ispijanje kafe ispred zidina starog grada u Budvi, normalno, opasani sa tri živa zida zaštite, tu autoritarnost prvog i servilnost drugog, ni traga od Mila britve. Don Brano ga je doveo u sred podna, na sred trga, da cio svijet vidi ko je gazda. To je faktički Predsjedništvo DPS-a, Vlada Crne Gore, Skupština Crne Gore, to su formalne i neformalne koalicije i centri moći, to je Igor, Ranko, Ranka i Vesna i mnogi znani i neznani.

Tu se donose sve odluke, a ovi koje sam nabojao ih samo sprovode, na ovaj ili onaj način. Ako se bude moralo sa Don Branom se treba dogovarati u sudnjim danima kada bude padao režim, ne sa Đukanovićem. Efektnije je raditi direktno a ne preko posrednika.

Provjeru da li je ovako kako govorim, vidjećemo uskoro kada procesuiramo pitanje o nepovjerenju Vlade, vidjećemo da li Ranko drži obećanu riječ kada je u pitanju budućnost energetskog sektora, da li će raskinuti koaliciju ili napustiti politiku, vidjećemo ko je ko u opoziciji, ko će krivo čitati, uzimati u obzir neku polurečenicu a ignorisati bitne činjenice.

Energetski sektor je bit ili ne bit Crne Gore, sa njim pravim možemo potrti mnoge promašaje i gluposti režima, otkloniti mnoge limite, biti na pravom putu, proizvesti brojne pozitivne efekte, bilo da su u pitanju direktni ili indirektni i multiplikacioni efekti. Bez njega smo niko i ništa, kolonija, pa bili njegovi vlasnici italijanski komunalci, Berluskoni, pojedini iluminati koji su im šefovi ili sami Rotšildovi.

Kada sam već „progovorio“, da progovorim i utvrdim i oko izbornog zakona. PZP je uslovio njegovo donošenje dvotrećinski, da bi se demontirao izborni inžinjering režima, da bi izborni uslovi bili isti za sve, da bi vlast bila smjenljiva, da bi pobjeđivali najbolji, da se Ustav pretoči u ustavnost, da ustavnost rađa slobodu, da sloboda produkuje progres. Kao po Kantu, čovjeka ne razvija priroda nego sloboda, bez slobode nema demokratije, bez demokratije nema napredka. Naš Ustav je dobar, problem je u čitanju, primjeni, ustavnosti, on može biti ne znam kakav dobar, isto bi bilo sa ovim režimom. Zato kada bi se izborni zakon uistinu usaglasio sa Ustavom, bilo bi velike rabote, režim to nikada nebi prihvatio.

Poslije mnogo opstrukcija od strane režima i pojedinaca iz opozicije, poslije smanjivanja praga zahtjeva većinske opozicije, ostali su sporni jezik i državljanstvo. I jedan i drugi se lako mogu usaglasiti. Jezik ako se pošteno čita Ustav i ako se uvažava fakcititet. To što piše u članu 11 Zakona o obrazovanju i vaspitanju su obične budalaštine, nemaju nikakve veze sa članom 13 Ustava, niti sa našom realnošću.

Ako bi bilo kao u tom članu Zakona, tada treba izmijeniti sve zakone i narediti da se svugdje mora govori samo crnogorski, bez obzira da li je to bolnica, fakultet, sud, administracija, skupština ili zatvor. Sprdnja. Tako se ne ustoličuje crnogorski jezik, tako se ne stvara građanska Crna Gora, diskriminacijom i negiranjem drugih. Zvaću Željka (Šturanovića) da se dođe do dogovora, da se ne stvara sprdnja sa djecom, da se usvoji izborni zakon, on je uvidio kuda sve ovo vodi, no ukoliko bude odgovorio da je to nadležnost Vlade, tada je jasno, dvojac sa budvanskog trga je odlučio da pregovori sa EU ne otpočnu. Pitanje državljanstva je prije svega pitanje “ljuckosti” Crne Gore.

Na kraju, ili na početku - o najbitnijem, o crnogorskom evropskom raskršću, o niskodometnom evropskom putu, o drugom, pravom, crnogorskom evropskom putu, o crnogorskoj katarzi, pročišćenju i izbavljenju, o našem progresu, radnom i bogatom životu, uređenom društvu, o ispijanju kafe svih na svakom mjestu u Crnoj Gori bez živih štitova. Samo smjenom režima, samo zajedništvom hrabrih, poštenih, odlučnih i umnih se zatvora put „Crna Goro, j...m li ti majku, kada si ovakva“ i trasira put „Nek je vječna Crna Gora“. Crnogorska jesen mora ujediniti prave neimare. Vrijeme je više!