O PROSTORU RODE

Blizu i daleko

Put Risan – Žabljak je, u razmjeri 1: 1, obrazac za dobro, izvodljivo i održivo rješenje za dalji razvoj saobraćajne mreže u Crnoj Gori. Takođe i provjera realnih mogućnosti ove zajednice, finansijskih i drugih.
374 pregleda 0 komentar(a)
Žabljak, Foto: Boris Pejović
Žabljak, Foto: Boris Pejović
Ažurirano: 05.08.2011. 11:18h

Trideset i pet godina, svakog ljeta sa porodicom idem na Durmitor. Oni koje je ovaj prostor začarao, razumiju. Ostali nijesu do sada još bili na Durmitoru. Jedan Zagrepčanin, poznavalac Durmitora, napisao je svom poznaniku iz Crne Gore: "Vi ste na Durmitoru na pragu kosmosa". Dovoljan je pogled sa Pitomina u vedro noćno nebo da se doslovno osjeti naprijed rečeno. Ali, trebalo je stići tamo. Ranije smo išli trasom Podgorica – Mojkovac – Žabljak. Zatim Podgorica – Nikšić – Šavnik – Žabljak. Preko Semolja ( od prije pet – šest godina) je najkraće, ali...

Ovoga ljeta Durmitor je znatno bliži Podgorici, Nikšiću, Primorju. Novom dionicom puta od Šavnika do Žabljaka kroz tunel Ivica, koja je dio pravca Risan - Žabljak. Početkom jula sam prvi put prošla novim putem. Ukupan doživljaj je bio nezaboravan. Put je izvanredno otvorio vizure i povezao prostor, nesumnjivo rezultat velikog znanja i posvećenosti projektanta.

Prije nekoliko dana sam svoje utiske i oduševljenje o novoj dionici Šavnik – Žabljak ispričala dragoj i cijenjenoj koleginici Ljubici Lazarević. Prije nego što sam stigla da pitam da li zna ko je projektant trase i puta, jer je decenijama poznajem kao izuzetnog stručnjaka za planiranje i projektovanje saobraćajnica, rekla je: "Drago mi je da ste tako doživjeli ovaj put i prostor. Ja sam projektant trase i puta. Još kad se završi viadukt pored Šavnika... "

Put Risan – Žabljak je, u razmjeri 1: 1, obrazac za dobro, izvodljivo i održivo rješenje za dalji razvoj saobraćajne mreže u Crnoj Gori. Takođe i provjera realnih mogućnosti ove zajednice, finansijskih i drugih. Ovaj put gradi se preko deceniju i po. To je naša stvarnost, možda je moglo, a možda i nije, brže i bolje. Najvažnije je to koliko taj put poboljšava kvalitet svakodnevnog života ljudi u Crnoj Gori, neposredno i posredno.

Moja saputnica na tom prvom putovanju navedenom novom dionicom, takođe ushićena udobnošću puta i ljepotom novih pejzaža, ovako je saopštila svoj doživljaj: "Ovo je veličanstveno. Prava milina je sada putovati od Podgorice do Žabljaka. Istovremeno, ovo je prvi učinak za dvadeset i dvije godine ove vlasti koji je meni kao građaninu ove države neposredno poboljšao kvalitet života." Zaista, uređeni putevi i kvalitetna komunalna infrastruktura su ono što najviše doprinosi kvalitetu života građana. Kada daleko i neudobno postane blizu i prijatno.

Pripreme za izgradnju autoputeva (Bar – Boljati i Jadransko - jonski) traju preko dvije decenije. Sve su češća pitanja mnogih građana Crne Gore da li su autoputevi pravo rješenje. Počev od toga da bi nas izgradnja tako skupe, a u našim okolnostima i na dugi rok neisplative, saobraćajne infrastrukture bacila u dužničko ropstvo za naredne dvije generacije. Zatim, nalaženja prave mjere između potreba i mogućnosti zajednice. Neprihvatljivo je i ograničavanje prostornog uređenja i razvoja Podgorice zbog koridora dva autoputa, na način kako predviđa Prostorni planom Crne Gore iz 2008.g.

Vrijeme od tri godine od entuzijastičnog (a vjerovatnije euforičnog) početka radova u Gornjim Mrkama nije iskorišćeno za izradu idejnog projekta trase kroz prostor Podgorice. Malo je sluha i ni malo razumijevanja od strane nadležnih ministarstava (saobraćaja i uređenja prostora) da se uradi više varijantnih rješenja nivoa idejnih projekata za djelove trase sa dokazanim ograničenjima. Graditelj, moguće i koncesionar, za autoput Bar – Boljare i dalje se traži. Vrijeme je, javno i jasno postaviti pitanje: da li uopšte graditi autoputeve kroz Crnu Goru? Smatram da koncepte izgradnje autoputeva treba napustiti. Odmah. Jer " nada nema pravo ni u koga, do u Boga i u svoje ruke". Ono što kao zajednica umijemo i možemo, daće najviše boljitka i koristi.

Jedan izvanredan stručan, studiozan i duhovit tekst objavljen je u “Vijestima” prošle godine, autor je dipl. inž. građ. Ivan Keković. Trebalo bi ga ponovo objaviti. Naslov je: "KOLIKA JE MILIJARDA?". Autor teksta se bavi analizom saobraćajnih efekata i koštanja poboljšanja i unapređenja postojećih saobraćajnica (izrada trećih traka na 250 km. saobraćajnica, izgradnja ili završetak obilaznica Bijelo Polje, Budva, Tivat, Bar, Nikšić, sanacija mostova i tunela, sanacija nestabilnih kosina i dr.). Dokazuje da bi prethodno navedeni radovi (i završetak puta Risan – Žabljak, plus izrada idejnih projekata za cijelu trasu Bar - Boljare) koštali oko 0,7milijarde. Inžinjer Keković ukazuje i na olako licitiranje cijene autoputa Bar – Boljare, koja je počela od 2, 7 milijardi evra (kasnije smo obavještavani i o cijeni od 3,4 milijarde), sa 1,7 milijarde učešća (koje, naravno, nemamo) države Crne Gore.

Radosni doživljaj putovanja novim putem do Žabljaka koji je njime postao blizu, neminovno je asocirao na planove za autoputeve koji nam udaljavaju realne ciljeve, koji bi dali i brže i trajnije učinke za kvalitet života građana Crne Gore. Razgovor sa dipl. inž. građ. Ljubicom Lazarević o putu Risan – Žabljak, podstakao je moje ranije uvjerenje da Crna Gora treba da nalazi modele razvoja saobraćaja primjerene svom prostoru. Pomenuti tekst dipl. inž. građ. Ivana Kekovića objavljen u Vijestima podržao mi je optimizam da to i možemo.

Preporučujemo za Vas