Integritet

Kada je nedavno dr Živko Andrijašević u svom autorskom tekstu zapisao „sve naše teme su jednostavno prevaziđene i anahrone, pa i svi mi sa njima. Fali nam nova energija, novo mišljenje, modernost, fali nam nova generacija boraca za Crnu Goru našeg doba“ zapitao sam se ko su ti koji mogu biti „nova generacija“. Generacija koja će odista biti nova, softverski svježa, superiorna i svoja.

Na riječ „generacija“ obično imam asocijaciju na grafite ispisane na zgradi „stare apoteke“ na Lenjinovom bulevaru (danas Sv. Petra Cetinjskog). Kao i prije 20 godina i danas se na ovom mjestu mogu naći grafiti koji govore da normalnost i otpor prosječnosti ljudskog duha žive u gradu Podgorici.

Svojevremeno je tu stajao natpis: „Ko ako ne mi, kad ako ne sad!“. Bio je to slogan one generacije Crnogoraca koja je odbila rat, podigla crnogorske zastave i istrajala do nezavisnosti. Iste one generacije koja je revoltirana podaništvom i bezumljem u Hercegovačkoj ulici ispisala „Otpor .....”.

Prije neki dan na „staroj apoteci“ bio je ispisan slogan: „Policije svuđe, pravde niđe“. Na pitanje da li je autor neko od „stare generacije“ koji je ponovo čitao Đilasovu knjigu „Nova klasa“ ili je to najava nove generacije o kojoj piše Andrijašević, za sada nema odgovora.

GRAFITI

Grad bez grafita bezličan je poput čovjeka koji čitajući samo jednu novinu posmatra svijet oko sebe. Podgorica ih nikada nije imala osim onih na „staroj apoteci“. Zašto?

Zato što za grafit treba građanstvo.

Građanstvo svoj identitet gradi sa integritetom, a integritet se stvara kroz otpor svemu onom što građanstvo nije.

Ustvrditi da su citirane ili druge grafite (npr. „One koje vjera razdvaja, jedini su nevjernici“ ili „Da su ljudi bi se zastiđeli, da su vuci bi se zasitili“) pisali Crnogorci, liberali, pristalice antiratnog pokreta ili članovi Studentskog foruma samo je dio istine. Ove grafite ispisali su normalni ljudi. To što obično treba deset i kusur godina da se ispisana poruka (sa svim elementima pozitivne provokacije) razumije, nije krivica autora.

ĐILAS

Crnogorci previše ne trpe bilo šta što nije dio mantre, što nije konfekcija i što nije kontrolisano. Alternativa nije šansa već opasnost. Slobodan (nekontrolisan) čovjek za društvo nije potencijal, već ekser koji štrči i kojeg treba zakucati. Zato Podgorica nema grafite, crnogorsko društvo nema izgrađene alternative, a pojedinac umjesto izgradnje sopstvenog integriteta identitet traži u grupi.

Sudbina najpoznatijeg komunističkog disidenta Milovana Đilasa koga su upravo crnogorski kadrovi politički „likvidirali“, samo potvrđuje da je ovo konstanta u crnogorskom poimanju „prava na različitost“. Đilas, iako sam ideolog i vođa komunističkog pokreta, u svojm kolumnama u „Borbi“ napisao je: „Revolucija je samo preduslov slobode i emancipacije“ i dodao da “sada treba nastaviti borbu protiv zloupotrebe vlasti i moći, kroz borbu protiv privilegija partijske moći, očuvanja zakonitosti, sučeljavanja mišljenja i poštovanja različitosti, kao i omogućavanja slobode individualne incijative“.

Drugovi, partija i vođa mu ove riječi nijesu oprostili.

Ukoliko Đilasove tekstove prevedemo na vrijeme sadašnje dobijamo „referendum o državnoj nezavisnosti bio samo preduslov slobode i emancipacije i sada treba nastaviti borbu protiv... “. Ovu, istovjetnu, poruku danas Podgorica dobija sa dvije adrese. Prva je inostrana - briselska administracija, a druga je grafit na „staroj apoteci“. Prva nam govori šta treba da uradimo da i mi zauzmemo mjesto među uređenim državama, a druga da „normalnost i otpor prosječnosti ljudskog duha žive u gradu Podgorici“ (na jednom zidu, jedne zgrade koju stalno kreče).

GRUPA

Identitet današnje generacije Crnogoraca, bez obzira kako se ko u svojoj ličnoj ravni osjećao, zasnovan je na logici „grupe“. Grupna identifikacija dominantno se zasniva na suprostavljanju drugoj grupi i po pravilu ne trpi nijanse. U sudaru ovih grupa uvijek pobjeđuje jači, a pametni po pravilu ćute.

Kada treba identifikovati koje su to dominantne „grupe“ onda se prva podjela vrši po nacionu. Međutim i ako stvara privid osnovne linije razgraničenja nacionalno grupisanje u Crnoj Gori nije prvo na ljestvici odabira „grupe“. Kada opisije ex-Yu prostore, sociološkinja Mirjana Stojčić zapaža da je skoro svuda zastupljena „supremija partije nad državom, a partiokratija je najizraženija bolest Zapadnog Balkana“. Partija je najdominantna grupa koja obezbjeđuje moć, a vrlo često i zaštitu.

Interes je drugi veliki kohezioni faktor, pritom superioran u odnosu na ideologiju ili formalni progam. Pojedinac nema previše prostora za izgradnju sopstvenog integriteta i vrlo često se svede na „vojnika“. Same partije slijede logiku oportuniteta koja ih vuče na polje gdje je trenutna većina, bez obzira da li je to nacionalizam, unitarizam, indipendetizam, reformizam, kapitalizam... Stoga, integritet pojedinca nije pretjerano poželjan jer se onda ne mogu baš tako lako slijediti svi pravci „politike kontinuiteta“.

Kada zakon grupe „proguta“ inicijativnost, kreativnost, autonomiju, autoritet ili integritet pojedinca, nastaje monolitna zajednica koja je toliko moćna da „čisti“ sve pred sobom. Do sudnjeg dana kada njen raspad obično vodi i do raspada države („experientia docet” - iskustvo uči).

BUĐENJE

Socijalni i kulturološki ambijent presudno su značajni za atrofiju ili buđenje društvene energije. Mirjana Stojčić zapaža da je „jaz između bogatih i siromašnih sve izraženiji, socijalna država ubrzano gubi svoje funkcije ostavljajući one najranjivije na milost i nemilost tržišta, realne nadnice padaju, sindikati postaju dekor bez realne moći“ i dodaje da „uprkos neliberalnoj mantri o bezgrešnosti tržišta ovaj i ovakav sistem društvene organizacije ne obezbjeđuje ni slobodu, ni socijalnu pravdu, a aktuelna ekonomska kriza pokazuje da on nema čak ni ekonomsku efikasnost“.

Bez obzira na koju se od država Zapadnog Balkana konkretno odnosi ovaj citat (nažalost odnosi se na sve) ovo stanje traži odgovor. Međutim, pravi i potpun odgovor ne može dati onaj ko je to stanje stvorio već onaj koji je primoran da u tim uslovima stvara i živi narednih nekolko decenija.

Stoga, pitanje „nove generacije“, za današnju Crnu Goru, je manje političko, a više je sociološko i kulturološko pitanje.

P. S. „Sve naše teme su jednostavno pravaziđene i anahrone, pa i svi mi sa njima. Fali nam nova energija, novo mišljenje, modernost, fali nam nova generacija boraca za Crnu Goru našeg doba“.

Identitet sa ili bez integriteta. Grupa kao osnovno obilježje zajednice