reciklaža

Okamenjeno more

Groteskno djeluju medijska praćenja političkih garnitura na vlasti i fingiranje promjena. Paralelna realnost - ona zvanična - i ona životna - sve su dalje jedna od druge
205 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 18.06.2011. 11:53h

Niko ne zna kako je Crna Gora dobila ime. Neki kažu da je to došlo s mora - kada se lađe približavaju crnogorskoj obali, planinski vijenci u pozadini stvaraju sliku koja neodoljivo podsjeća na gore crne. Otuda i ime koje danas nosi.

Mnogim stranim putopiscima iz 19. vijeka zastajao je dah kada bi se pentrali starim putem od Kotora do Njeguša i dalje do Cetinja (ni danas nije svejedno). Pored nevjerovatnog pogleda na Bokokotorski zaliv, pejzaži „kamenog mora“ Čevskim proplancima pružaju nezaboravan prizor koji obično izaziva mješavinu divljenja i uznemirenosti. Mora da su takve scene dale povoda za legendu o nastanku Crne Gore.

Po toj legendi, kada je Bog stvarao svijet (posla puno, a svega sedam dana na raspolaganju), išao je od mjesta do mjesta po zemljinoj kugli i iz ogromnih vreća vadio i raspoređivao šume, livade, pašnjake, jezera, mora, okeane, kako bi uspostavio prirodnu ravnotežu. U jednom trenutku, baš dok je bio iznad Crne Gore, jedan džak pun kamenja i planina prsne - i sve se sruči dolje.

Bog zastade, pogleda - i nastavi dalje.

Zato danas krša i brda ima u izobilju u Crnoj Gori. Različito se tumači ovaj Božji gest. Neki kažu da je to znak Božje kazne. Drugi da je Bog u startu digao ruke od nas. Treći da se radi o čistoj slučajnosti, i to pravdaju žurbom da se posao završi na vrijeme. Četvrti da je namjera Boga bila da stvori mjesto po svojoj mjeri.... Na kraju, nije ni važno. Božja je uvijek zadnja...

Možda se, ipak, može primijetiti jedna konstanta u tumačenju. Kako god da bude, Crna Gora je nešto posebno, rijetko, mimo svijeta! Taj osjećaj izuzetnosti postaje karakterna crta i mentalitetski kod naroda u Crnoj Gori. Tu vrstu iluzije su često podgrijavali i pogledi „izvana“.

Crnogorcima se opraštao nedostatak elementarnih kulturoloških i civilizacijskih dostignuća, zarad čudesne ljepote zemlje i slobodoljublja njenih stanovnika. Iako smo štampali prvu knjigu kod Južnih Slovena, kada je Darinka donijela klavir na Cetinje, mnogi su se našli u čudu. Razvoj Crne Gore ponekad mi liči na vješto održavani paradoks povremenih uzleta i propuštenih prilika.

Posljednjih dvadesetak godina živimo u iščekivanju boljeg života, izlaska iz vrtloga u koji smo (nevoljno) upali, izgradnje nekog novog svijeta, koji nas neće podsjećati na onaj koji smo brutalno urušili. Jedan od problema Crne Gore i zemalja u okruženju je teško suočavanje sa prošlošću.

Pjesma „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče“ kod mnogih još izaziva nelagodu. Zbog nemirne savjesti ili neostvarenih ratničkih ambicija? Ne vjerujem da se ljudi mogu promijeniti. Ljudi samo postaju stariji. Ali društvo se može promijeniti. Najbolje je početi sa dosljednom primjenom zakona. Bez izuzetka.

Danas, Crna Gora me podsjeća na onaj biblijski prizor s početka teksta: “okamenjeno more“, ali koji sve više budi uznemirenost, a sve manje divljenje. Groteskno djeluju medijska praćenja političkih garnitura na vlasti i fingiranje promjena. Paralelna realnost - ona zvanična - i ona životna - sve su dalje jedna od druge. Što se više povećava broj konferencija, putovanja i „strateških reformi“, situacija na terenu daje sve više povoda za zabrinutost.

Primjera ima mnogo. Izabraću onaj koji mi je najbliži. Tiče se najnovijeg projekta Ministarstva koje već nekoliko godina izvitoperuje svaki sistemski pomak u obrazovanju, usput daveći obrazovne institucije pretvaranjem istih u najobičniji partijsko-sterilni servis (ostajući reformi odano i letargiji prepušteno). Način na koji se „uvodi“ crnogorski jezik u škole, najbolje je opisao moj prijatelj Puro, osobenjak, poliglota, Crnogorac od malih nogu...

Ovako Puro kaže: Znaš što mi je najviše ža’. Što smo, mi, Crnogorci, ispali glupi ovoga puta!

Narodi štokavskog govornog područja govore različitim varijantama istog jezika, te zato i različitita imena za isti jezik. I šlus! Kakav poseban jezik, Kole? O čemu oni trućaju? Na kom smo jeziku pričali, pisali, maštali, psovali, jektali svih ovih godina? Koji je to jezik bio? Tuđi? A, norma i standard su uvijek smirene varijante određenog jezičkog sistema, dok u narodu buja jezična raznolikost, prirodnost, gipkost. I duh (ovitost)...

Ostavljena mogućnost izbora između jotovane i nejotovane varijante nije demokratski ustupak, već unošenje dodatne konfuzije u razlikovanje između govora i pisanja! Govor nije nikad pisana riječ! Standard se ne gradi ućerivanjem jezika u normu, već umješnim prilagođavanjem norme jezičnoj realnosti...

Suviše smo mali, da bismo bili još manji. Jednom je neko lijepo rekao: granice našeg svijeta su granice našeg jezika... Mogli smo fino, gospodski, da krenemo od postojeće jezičke norme. Nije ona od juče. I ona je dio mog crnogorskog identiteta. Svi naši najveći pisci su po njoj prepoznati. Pa polako, bez naglih pokreta i nepotrebnih trzavica. I čitav svijet bi učio po crnogorski za ovo govorno područje! A u kući mir! Nije to mala stvar...

Odista je naivno vjerovati da će „novi“ jezik da zaživi s jednom gramatikom, pravopisom i jotoiziranim udžbenicima i programima. Ovako, sva ova frtutma mi liči na onaj grafit koji neko šeretski ispisa na taze omalanom zidu zgrade: džaba si ga krečio. S jezikom ti je ka’ sa đevojkom: voli je, ali je ne guši, pobježe ti!...

Ukoliko počnemo da dijelimo djecu po „jezičkim“ odjeljenjima, biće to vrhunac mazohizma i političke nemuštosti. Takvo raslojavanje crnogorskog društva više niko nikad ne bi uspio da poveže. Odgovornost svih političkih subjekata je na ispitu, a najviše onih koji imaju moć odlučivanja. Ostavimo se logike - što gore, to bolje. Zbog takve logike smo umnogome danas tu gdje jesmo. Možda to nekima i odgovara? Nadam se da i oni imaju djecu, jer ovdje je riječ o njima, mi smo se već „dokazali“.

Preporučujemo za Vas