Pet godina je prošlo otkad se Crna Gora vratila na svjetsku mapu. Umjesto patetičnih hvalospjeva o nespornoj istorijskoj važnosti 21. maja 2006. godine, u našem je interesu osvrnuti se na rupe koje treba zakrpiti i flekave zidove koje treba okrečiti.
Iako smo mi kao stanovnici ove zemlje odgovorni za zapušteno stanje države u kojoj kontinuirano niču korovi i što smo dozvolili da otrovna voda iz cijevi kriminala i netolerantnog diskursa zagadi boravišne prostorije, vlast je prevashodno kriva jer je dopustila da se vlaga nezdravog smrada uvuče u kosti svih nas, dok je opozicija prati u krivici za nepružanje alternative i kvalitetnog “jupola”.
Za ambiciozan plan renoviranja oronule političke scene u Crnoj Gori, osim kvalitetnih majstora nove generacije, neophodna je i upečatljiva i osvježavajuća boja drugačijeg materijala, otpornog na trulu ideologiju ovdašnje političke elite. Da li smo kao društvo dovoljno sazreli da se otarasimo vještački naglašenog tereta vjersko-etničkih razlika i okrenemo budućnosti? Imamo li dovoljno kapaciteta da uvidimo isplativost borbe za ljudska prava, jednakost i pravdu za svakog građanina?
Možemo li izbaciti iz sebe ideju o zdravom patrijarhatu, jer je takvo nešto sâmo po sebi oksimoron? Posmatrajući mutaciju crnogorske društveno-političke scene sa prozora Zapadne Evrope, te udišući vazduh promjena pri svakom povratku u domovinu u posljednjih pet godina, moram priznati da su amaterski radovi počeli, iako se odvijaju sporo i uz uobičajeno probijanje rokova.
Simbolična kulminacija skromnih pomaka u rukovođenju zemljom obilježena je Rodnijem, kako novog premijera šaljivo nazvaše, a čiji se dolazak poredi sa prelaskom sa namrgođenog kancelarijskog službenika na kulturološki urbanog Facebook lika. Jednako važan je i fenomen primjetnog smekšavanja prilično konzervativne i ranije percepirane kao antidržavne retorike većinskog dijela opozicije. Što je najznačajnije, evolucija crnogorskog društvenog mentaliteta je, iako spora, vidljiva i jasnije ispoljena. Kritična javnost polako izranja iz tamnih odaja straha, artikulišući time nezadovoljstvo građanstva.
Naravno, prethodna slika petogodišnjice crnogorske nezavisnosti obojena je relativizacijom. U poređenju sa trenutnim perturbacijama hrvatske javnosti koja osudu ratnog zločina individualnih počinioca poistovjećuje sa presudom cijeloj naciji, u odnosu na neizvjesnost srpske orijentacije na kompasu Brisel-Moskva i nejenjavajuću kampanju radikalnih struja, te za razliku od ranjive bosansko-hercegovačke stabilnosti, Crna Gora se može nazvati - iako već otrcanom floskulom - pozitivnom evropskom pričom. Ipak, problema iz kategorije “repovi”, kako ih je Vanja Ćalović pitoreskno okarakterisala, je mnogo i oni zahtijevaju znojni rad prvenstveno vlasti, a zatim i svake druge pore našeg društva.
Treba međutim istaći da za funkcionalnu demokratiju, gospoda iz političkog miljea zajedno sa cjelokupnim crnogorskim demosom moraju objeručke prigrliti i ozbiljno shvatiti politiku ljudskih prava jer ona predstavljaju najvitalniji organ demokratskog bića. Akademici poput R. Dworkina smatraju da je za takav razvoj okolnosti neophodno razumjeti dvije ideje kao sine qua non uslov mentalitetskog prosvjetljenja na putu ka zdravom društvu.
Prije svega, naši političari bi trebalo da se zapitaju koliko su privrženi načelu sociopolitičke jednakosti, ostvarljive jedino u slučaju pružanja zaštite svih prava slabijim članovima jedne zajednice koja su već zagarantovana jačim i brojnijim jedinkama. Kompleksna vjersko-etnička struktura Crne Gore, uklještena između krhkosti balkanskog mira i svemoćnih ideoloških suzavaca kojima se nastoje rastjerati zdrav razum i tolerancija, morala bi biti dovoljan stimulans gospodi iz vlasti i opozicije da pokrenu ozbiljne debate, a akademicima i istraživačima da se posvete izradi realnog presjeka stanja koje bi dijagnoziralo vrstu kancera koji izjeda naše društvo.
Takođe, pitanje koje sebi moraju postaviti svi građani ove države glasi: da li je nepravedno tretirati jednog čovjeka na način nekonzistentan sa njegovom ili njenom pripadnošću ljudskom rodu? Ovo je posebno bitno onima koji manifestuju razne mrzilačke porive, a sve iz straha od nepoznatog, zbog sopstvene slabosti i umišljene ugroženosti. Da, mnogo nas je gladnih i promrzlih od silovateljske tranzicije. Ali ne smijemo čekati da nas nahrane i da nas ugriju, da bismo svi kao jedan mogli bez straha i sumnje vjerovati u sudstvo i policiju. Vrijeme je da se svi javni djelatnici zapitaju koliko zaista vrednuju čovjeka kao člana ljudske zajednice kojoj i sâmi pripadaju.
Stoga su promjene iz korijena preduslov napretka. Siguran sam i da je premijer svjestan toplog zagrljaja koji mu nudi EU. Ali, on takođe zna da se na neformalnim koktel prijemima nakon gala večera, isti ti dobronamjerni EU-ovci doslovno sprdaju s određenim kadrovskim rješenjima u institucijama Crne Gore. Ljude koji stvaraju negativan imidž kriminalnog legla, ili one koji svojim neumjesnim izjavama i postupcima kreiraju sliku plemenske postojbine zaostale u nekim davno odbjeglim epohama, nije potrebno identifikovati. Oni znaju vrlo dobro da za njih mjesta nema u demokratskom univerzumu.
Pet godina smo radili na konsolidaciji nezavisnosti i povremeno čačkali PG-BG odnose. Umorni smo. Ne perite nam više mozak jer se materijal pokidao tokom višedecenijskog ispiranja. Bolje je da se latite četke i okrečite ove šporke zidove na kojima su mrlje ubistava, deportacija, gaženja ljudskog dostojanstva, zalutale omladine, izmučenih penzionera, zašivenih usta novinara, nonšalantnog guranja u mrak svih “nepodobnih”, bilo rodne ili seksualne prirode, ili fizičko-psihičke, akademske ili profesionalne... Narednih pet godina, gospodo (o)pozicionari, iz poštovanja prema svima nama i iz dužnosti da se Crna Gora izvede na europut, posvetite se procesu euromorfoze našeg društva. Kritički glas slobodne Crne Gore jednak je bateriji koja nam u mraku pomaže u rasvjetljavanju tih naizgled neprohodnih staza. A za početak, svi na krečenje.
nemanja.tepavcevic@politics.ox.ac.uk
Bonus video:
