JUS FORUM

Generacija

U takvoj državi patriotizam je normalnost sa kojom se ne barjači, kritička svijest je sastavni dio svakog intelektualnog napora, a država servis građana. U toj državi buduće generacije Crnogoraca imaju šansu da budu stvarni dio evropske kuće naroda bez obzira na privatan osjećaj nacionalnog identiteta, vjere ili političkog usmjerenja.
57 pregleda 0 komentar(a)
popis, Foto: Ilustracija
popis, Foto: Ilustracija
Ažurirano: 26.02.2019. 16:24h

Današnja generacija Crnogoraca, bez obzira kako će se nacionalno identifikovati na popisu, vidno je limitirana anahronim unutrašnjim podjelama, usljed čega budući pravac kretanja crnogorskog društva nije jednostvano projektovati.

Oba politička i nacionalna pola dodatno nose i svoje unutrašnje limite. Dio društva koji se identifikuje kao crnogorski dominantno afirmiše vrijednosti Brisela, ali vrlo često to čini sa izrazitom dozom birokratije i ne pokazuje uvijek stvarnu namjeru da ove vrijednosti odista postanu dio unutrašnje društvene kulture. „Srpski“ dio crnogorske zajednice nastavlja sa „profesionalnim srpstvom“ bez ikave jasnije ideje gdje da locira svoj identitet i koja je konačna svrha takve politike.

Zapitan nad ovim činjenicama dr Živko Andrijašević zaključuje: „Sve te naše teme su jednostavno pravaziđene i anahrone, pa i svi mi sa njima. Fali nam nova energija, novo mišljenje, modernost, fali nam nova generacija boraca za Crnu Goru našeg doba“!

DRUGI ELEMENT

Čin sticanja državne nezavisnosti, pokazalo se, nije zatvorio ili, preciznije, nije do kraja riješio pitanje unutrašnjih identiteta. Bio je to ključan, ali ne i dovoljan element. Nije riješen onaj drugi, takođe važan element - pitanje karaktera unutrašnje društvene supstance Crne Gore.

Crna Gora, kao moderna državna zajednica, u budućnosti ne može opstajati samo na snazi suverenističkog dijela političkih subjekata. Ona treba da ustanovi i osigura institucionalni karakter državnosti koji se neće dovoditi u pitanje prirodnim promjenama na političkoj karti. Dodatno, državni menadžment koji njome danas upravlja, a posebno nova generacija koja se sprema da ih naslijedi, trebalo bi da zna da bez obzira da li se radi o manjinskim, socijalnim ili nekim drugim pravima stepen prava njenih građana i karakter njihove zaštite vidno opredjeljuje osjećaj pripadnosti građanina prema državi.

Ovaj patriotizam je mnogo zdraviji i jači od svakog nacional-romantizma, bez obzira da li se on iskazuje kao crnogorski, srpski, bošnjački... To bi trebalo da znaju i autori radnog zakonodavstva, jer nakon rasprodaje zajedničkih dobara - fabrika i imovine sada se ne bi smjelo preći u fazu rasprodaje domicilne radne snage. Obespravljen i osiromašen građanin obično završi u politici populizma koja nerijetko, kao ona iz 1989. u „AB revoluciji“, završi na ulici i sa „patriotizmom“ koji zaudara na jeftinu rakiju i bradate predvodnike.

Dakle, potreba za novim softverskim nukleusom u crnogorskom društvu danas je ravna značaju nastanka prvih antiratnih i suverenističkih pokreta koji su, kao ubjedljiva i osporavana manjina, bili „iskra u kamenu“ i usmjerili pravac kretanja društva u pravom smjeru. Međutim, novi generacijski nukleus ne može nastati u birokratizovanoj logici koja etablirana prihvata trenutno stanje kao jedino moguće.

Nosioci ovog procesa pored identiteta zasnovanog na viziji bolje i pravednije Crne Gore moraju imati i integritet koji ne dozvoljava da se bilo koji od postojećih autoriteta doživi kao nedodirljiv i nepremostiv. Takođe, pored nespornosti etničkog identiteta Crnogoraca oni moraju iznova izgraditi i etički integritet društva. Crnogorci bez etičke komponente svoje zajednice teško da mogu uspješno graditi etničku supstancu, jer se “od malih traži ono što veliki ne moraju“.

PODIJELJENI IDENTITET

Nacionalna podvojenosti (svih) Crnogoraca (crvenih, bijelih, zelenih) jeste činjenica koja se ipak ne može tek tako staviti po strani i koja će, u većoj ili manjoj mjeri opterećivati i buduće generacije. Ona ima svoje uzroke i genezu koji uslovljavaju da bez obzira što imamo zajedničko porijeklo, religiju, kulturu i istoriju nemamo isti odnos prema sopstvenoj državi.

Jedan od uzroka oštre podvojenosti treba tražiti u politici SPC. Afirmišući isključivost, govor mržnje, vjersku netoleranciju i vrlo često militarizam, ova vjerska organizacija je, preko dozvoljene granice, postala politička institucija.

SPC u Srbiji uvijek je bila uz državu Srbiju bez obzira u kakvom je odnosu sa trenutnom vlašću, dok je ta ista crkva u Crnoj Gori, bez obzira u kako dobrim ili manje dobrim odnosima bila sa vlašću, uvijek bila protiv države Crne Gore. Način na koji se danas na ovaj problem, a posebno ranije, tražio odgovor u većini slučajeva samo ga je činio većim.

Problem je uglavnom rješavan političkim pragmatizmom i naglašenim populizmom bez snage da se učini rez koji bi stvari doveo u svoju prirodnu (pravno valjanu) poziciju. Upravo taj nedostatak moći, želje ili znanja učinio je da se država u odnosu na crkvu nerijetko ponašala kao potčinjeni subjekt.

Forsirajući dogmu i nacionalni identitet na srednjevjekovnom konceptu crkva je, (zlo)upotrebljavajući prirodnu potrebu čovjeka za duhovnošću, zapravo postala jedna od jačih političkih insitucija koja je izašla iz okvira svojih „nadležnosti“ i vidno opteretila mogućnost da se formira integrisana crnogorska nacionalna ideja. Država na drugoj strani, kao kulturološko modernija tvorevina, koristila je crkvu ili u promociji sopstvene politike ili kao poželjnog „protivnika“, dugo i sama lutajući od srpskog nacionalizma do ideje nezavisnosti.

Nova generacija Crnogoraca bi stoga, ako želi da uđe u polje eliminacije „oštrog polariteta“, trebalo da crkvu (sve radikalne vjerske elemente) izmjesti iz političke orbite i pitanje religije dovede u pitanje privatnosti svakog građanina ponaosob. Ako država dozvoli crkvi da i dalje bude politički akter, ona svjesno prihvata činjenicu da će i buduće generacije trošiti društvenu energiju na pitanju podvojenosti identiteta, đe će ga Crnogorci crpiti iz činjenice državog identiteta, a Srbi iz religije i poistovjećivanja sa vjerskim identitetom.

Ovo je važno jer su šanse buduće generacije da razvije novi kulturološko-društveni ambijent u situaciji gdje se konstanto forsira kriza identiteta vidno otežane. U protivnom, bez obzira na odluke Brisela o kandidaturi za EU ili stepenu uspjeha svih naših agendi, biće to još jedna osakaćena generacija koja će, zagledana u sebe, promašiti vrijeme.

NUKLEUS

Koliko god u ovom trenutku nastanak „nukleusa nove generacije“ izgleda apstraktno ili se prepoznaje samo kroz nekoliko „izolovanih glasova“, on ima energiju da isprovocira kritičku svijest i „polomi društvene statike“ koje, ovako kako su danas postavljene, ne dozvoljavaju da se izađe iz začaranog kruga.

Primjer generacije iz 60-ih godina XX vijeka može biti vrlo poučan jer se tada počinje javljati kritička svijest kod manjeg dijela crnogorskih intelektualaca bez obzira na osudu tadašnje oficijelne politike. Tada je otpočeo proces crnogorskog nacionalnog preporoda koji je početkom 70-ih doveo do osnivanja više nacionalnih institucija, prije svih Crnogorske akademije nauka i umjetnosti i Univerziteta Crne Gore.

Ovaj primjer sadrži formulu koja može biti odgovor na potrebu nastanka „nove generacije boraca za Crnu Goru“ o kojoj govori prof. Andrijašević. Ona je sadržana u kritičkoj svijesti, snažnoj političkoj misli koja nastaje ne u manastirima i pod mantijama, već u intelektualnim krugovima i na Univerzitetu i izgradnja institucija koje, bez obzira na trenutnu konstelaciju političkih snaga, obezbjeđuju državnu stabilnost i vladavinu prava.

U takvoj državi patriotizam je normalnost sa kojom se ne barjači, kritička svijest je sastavni dio svakog intelektualnog napora, a država servis građana. U toj državi buduće generacije Crnogoraca imaju šansu da budu stvarni dio evropske kuće naroda bez obzira na privatan osjećaj nacionalnog identiteta, vjere ili političkog usmjerenja.