Neznanje je korijen svog zla, smatrao je Platon, koji nam je takođe dao čuvenu i dalje aktuelnu definiciju njegove suprotnosti: znanja. Za Platona, znanje je "opravdano istinito vjerovanje". Ta definicija je vrijedna razmatranja dok razmišljamo o opasnostima neznanja u XXI vijeku.
Platon je smatrao da treba ispuniti tri uslova da bismo nešto "znali": pojam koji se dovodi u pitanje mora u stvari biti istinit, mi moramo vjerovati u njega (jer ako ne vjerujemo u nešto što je istina, teško da možemo tvrditi da ga znamo); i, najdovitljivije, ono mora biti opravdano - moraju postojati razlozi zašto vjerujemo da je pojam istinit.
Uzmite u obzir nešto za što svi mislimo da znamo: zemlja je (otprilike) okrugla. To je istinito koliko i same astronomske činjenice, posebno zato što smo poslali vještačke satelite u orbitu i vidjeli da je naša planeta zaista zaobljenija.
Većina nas (osim ludaka koji tvrde da su njeni polovi pljosnati), takođe, smatra da je tako. Kako opravdati to vjerovanje? Kako bi ste vi odgovorili da vas neko pita zašto vjerujete da je zemlja okrugla? Očigledno mjesto od koga treba početi jesu gorepomenute slike satelita, ali bi onda naš skeptični sagovornik logično mogao pitati da li znate kako su te slike dobijene.
Osim ako ste ekspert za svemirski inženjering i foto softver, u tom trenutku mogli biste imati nekih problema.
Naravno, možete se osloniti na tradicionalnije razloge zašto vjerujemo u okruglu zemlju, poput činjenice da naša planeta tokom pomračenja projektuje sjenku kružnog oblika na Mjesec.
Prirodno bi trebalo da budete u poziciji da objasnite – ukoliko budete izazvani - što je pomračenje i kako to znate. Vidite gdje bi to moglo lako proći: ukoliko pretjeramo, većina nas zapravo ne zna, u platonovskom smislu, štošta. Drugim riječima, mi smo daleko više neupućeniji nego što shvatamo.
Sokrat, Platonov učitelj, čuven je po tome što je podbo atinske vlasti izjavom da je bio mudriji od proroka iz Delfija, koji je tvrdio da je najmudriji, jer, za razliku od većine ljudi (uključujući atinske vlasti), zna da ništa ne zna.
Da li je Sokratova poniznost bila iskrena ili tajna šala na račun vlasti (prije nego što su ga vlasti osudile na smrt pošto ih je iscrpilo njegovo nepoštovanje), poenta je da početak mudrosti leži u priznanju kako malo u stvari znamo.
Što me dovodi do paradoksa neznanja u našem dobu: u jednu ruku, konstantno smo bombardovani stručnim mišljenjima, svih vrsta ljudi - sa ili bez titule doktora prije imena - koji nam govore što tačno da mislimo (mada rijetko zašto bi trebalo tako da mislimo).
U drugu ruku, većina nas je bolno nenadležna da izučava drevnu i vitalnu umjetnost detekcije besmisličarenja (ili pristojnije, kritičkog mišljenja), koja je toliko neophodna u modernom društvu.
O ovom paradoksu možete misliti na drugačiji način: živimo u eri kada je znanje - u smislu informacija - stalno dostupno u realnom vremenu putem kompjutera, pametnih telefona, tablet računara i čitaocima knjiga.
Pa ipak, i dalje nam fale osnovne vještine za konzumiranje takvih informacija, prosijavanje prljavštine da bi smo pronašli vrijedne grumene zlata. Mi smo neuka masa preplavljena informacijama.
Naravno, moguće je da je čovječanstvu uvijek falilo kritičkog razmišljanja. Zato i dalje dozvoljavamo sebi da budemo nagovoreni da podržavamo nepravedne ratove (da ne spominjemo da u njima zaista i umiremo), ili glasamo za ljude čiji je, čini se, glavni zadatak da sakupe što više dobara za bogate, sa kojim mogu da pobjegnu.
To je razlog i zašto je toliko puno ljudi prevareno preskupim ušećerenim pilulama koje su im prodali "doktori" homeopate, i zašto pratimo savjete slavnih (prije nego pravih ljekara) o tome da li da vakcinišemo sopstvenu djecu.
Ali potreba za kritičkim mišljenjem nikada nije bila toliko stresna koliko u doba interneta. Najmanje u razvijenim zemljama - ali sve više u onim nerazvijenim - problem više nije pristup informacijama, već nedostatak sposobnosti za obradu i stvaranje smisla tih informacija.
Nažalost, fakulteti, srednje škole, pa čak i osnovne škole će, malo je vjerovatno, samostalno uvesti kurseve za kritičko razmišljanje. Obrazovanje se sve više pretvara u tržište robe, u kome se "potrošači" (bivši studenti) drže zadovoljnim sa personalizovanim nastavnim planovima, dok se pripremaju za tržište rada (umjesto da se pripremaju da budu odgovorna ljudska bića i građani).
Ovo se može i mora promijeniti, ali zahtijeva elementarni pokret koji koristi blogove, onlajn časopise i novine, književne i čet klubove, i sve ostalo što bi moglo doprinijeti promovisanju obrazovnih mogućnosti da se razvijaju vještine kritičkog razmišljanja. Uostalom, znamo da je to naša budućnost.
Copyright: Project Syndicate 2011.
Bonus video:
