U MREŽI

Željezarci i kriminalci

Priča se da se nezadovoljni radnici Željezare bune jer ne shvataju da je njihovo vrijeme prošlo, da je njihova firma osuđena na propast pošto su je isisali domaći i strani “strateški partneri”, i da je to što nemaju alternative samo njihov problem, jer je, zaboga, o tome trebalo da razmišljaju 90-ih kada su dovodili ove na vlast. Sad je kasno.
70 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 27.02.2019. 04:38h

Dok iz Evrope stižu sve glasnije poruke da Crna Gora mora otpočeti ozbiljnu borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala i to na najvišim nivoima, naše institucije sistema vježbaju snagu na onima čije interese bi trebalo da štite.

Valjda se nadaju da će, jednom kad neutrališu i posljednje atome pobune, i posljednje apele za primjenom zakona, sva Crna Gora u glas odgovoriti Evropi da kod nas nema ni korumpiranih političara, ni mafijaša, taman koliko ni homoseksualaca… nego nam sve to ta Evropa prosto podmeće, jer zbog sopstvenih problema nije spremna za dalje proširenje, iako je Crna Gora odavno uspostavila vladavinu prava i socijalnu pravdu, a RTCG je javni servis koji iskreno i istinito obavještava javnost o našoj ružičastoj stvarnosti.

Ipak, priznaće čak i Dnevnik u pola osam, još imamo po koji problem – priča se da se nezadovoljni radnici Željezare bune jer ne shvataju da je njihovo vrijeme prošlo, da je njihova firma osuđena na propast pošto su je isisali domaći i strani “strateški partneri”, i da je to što nemaju alternative samo njihov problem, jer je, zaboga, o tome trebalo da razmišljaju 90-ih kada su dovodili ove na vlast. Sad je kasno.Ali to ti radnici nisu shvatali... oni su vjerovali da su institucije sistema tu da obezbijede vladavinu prava, a ne da služe kao paravan za prikrivanje bogaćenja pojedinaca. Oni su tražili da se sprovedu zakoni i ugovori, da novi vlasnik Željezare investira ono na šta se obavezao ili da ga država na to natjera, oni su samo tražili da njihova fabrika radi onako kako su im obećavali Premijer i ministri, da žive od svog rada, a ne od socijalne pomoći... ili partijske milostinje.

Ali nisu shvatali da su zakoni i ugovori mrtvo slovo na papiru, da je važno ubiti svaki bunt, svaki glas koji ne pjeva odu vladi i njenim izabranim partnerima sakrivenim iza off shore firmi na egzotičnim destinacijama.

Oni nisu razumijeli da je ministar ekonomije vrlo dobro znao da investicija nema i da ih neće ni biti, a da novi vlasnici ekstraprofit prave zahvaljujući subvencijama iz budžeta... da se Željezara zadužuje kod svojih vlasnika koji onda te dugove ustupaju drugoj off shore firmi koju kontrolišu, kako bi otvorili put za bezbolno napuštanje firme koju su isisali.

Bezbolan za one koji bi trebalo da snose odgovornost – ministra i njegove off shore partnere, a bolan za one čije interese su zakoni i ugovori štitili – zaposlene, kompaniju i državu kojoj ostaju višemilionski dugovi.Nisu to radnici shvatali. Ili nisu željeli u to da vjeruju. Oni su vjerovali na riječ ministra koji je tvrdio da štiti javne interese i njihova prava, oni su se nadali u institucije sistema, uzdali u zakone i ugovore.

Onda su se suočili sa realnošću. Skoro svaku platu u poslednjih godinu dana su morali da izbore protestima i pregovorima. Da nisu organizovali štrajkove, ni četiri godine nakon privatizacije ne bi bilo investicija koje su bile predviđene za prvu godinu - i to ne zahvaljujući sredstvima vlasnika, već kreditu za koji je garantovala država.

Shvatili su da su institucije tu da zaštite interese onih koji se kriju iza off shore firmi, a ne da sprovedu ugovore i zakone. Shvatili su da ako se ovako nastavi Željezare više neće biti, a oni će ostati na goloj ledini.

Vidjeli su da su radnici KAP-a i Boksita uspjeli da se izbore za svoja prava tek onda kada su podigli glas, prestali da budu žrtve i podanici i postali građani i sindikalci.

I zato su odlučili da sami sprovedu ono što je paralisani i zarobljeni sistem bio dužan da učini. Ušli su u fabriku i rekli menadžmentu da tu nemaju više šta da traže, zatražili raskid ugovora koji je prekršen po svim mogućim osnovama i zahtijevali da država preuzme fabriku onako kako je to propisano slovom ugovora o privatizaciji.

Zatražili su to od istog onog čovjeka koji je taj ugovor potpisao, koji je bio upoznat sa svim kršenjima i odobravao ih, znajući da to vodi fabriku u propast – od ministra ekonomije, Branka Vujovića.

Ali nisu znali sindikalci Željezare da ministra sa razlogom zovu grobarem crnogorske privrede upravo oni radnici čijim firmama je pomagao kao što danas pomaže Željezaru.I onda ministar reče da država neće preuzeti nekadašnjeg nikšićkog giganta, jer ako se to desi, fabrika će ići direktno u stečaj. Reče i kao da ništa ne bi. Kao da on nije taj koji je bio dužan da, u ime države, obezbijedi da ugovor o privatizaciji bude sproveden tako da Željezara bude restrukturirana i modernizovana. Kao da on nije odgovoran što su umjesto obećanog procvata off shore vlasnici firmu doveli do kolapsa.

Kao da on nije znao da je zadužuju i isisavaju, kršeći sve odredbe ugovora o kupoprodaji. Kao da nije znao da će doći dan kada će proizvodnja stati, a fabrika biti pred zatvaranjem.

Oni koji vjeruju državnom dnevniku su možda pomisli da će reakcija institucija sistema države u kojoj vlada pravo i zakoni biti promptna. Da će Premijer odmah pozvati ministra na odgovornost.

Da će ga tužilac saslušati i utvrditi da li je, kako i sa kojim motivima zloupotrijebio službeni položaj i dozvolio off shore vlasnicima Željezare da krše zakone i ugovore, uništavajući kompaniju.

Pomislio bi neko da će ministar možda završiti i u zatvoru i biti prva velika riba koju će ozbiljna i odvažna tužilačka organizacija privesti pravdi.Ali ne lezi vraže. Ministar reče da su sindikalci nanijeli štetu zaposlenima Željezare i veliku sramotu Crnoj Gori. I kako to obično biva kada te kadija i tuži i sudi – obrao si bostan. Premijer preuze stvar u svoje ruke, procijeni stanje, utvrdi činjenice, prosudi i oglasi krivim sindikalce, bez suda i suđenja, a onda sugerisa državnom tužilaštvu da učini isto.

Pri tome, Premijer je zanemario činjenicu da su članovi njegove najuže porodice imali vrlo unosne, premda sumnjive biznise sa vlasnicima Željezare, pa ne pozva tužilaštvo da se pozabavi i tim aspektom koji je možda važan razlog što su navodni strateški partneri iznad crnogorskih zakona. Ali, ko može bolje znati šta je Pravo i Pravda i šta su Prioriteti, nego Premijer.

A tužilaštvo, sreća naša, već ima dovoljno prakse da bude vrlo efikasno kada od žrtve treba napraviti kriminalca i obrnuto, pa hitno postupi po sugestiji Premijera. Ako ništa drugo, ono da svima stave do znanja da sistem može da djeluje kada zatreba po principu kud Premijer okom, oni skokom.Građanstvo ostade zbunjeno: da li su kriminalci oni koji krše zakone ili oni koji traže da se ti zakoni poštuju? Jesu li kriminalci oni koji pozivaju državnog tužioca da goni sindikalce i oni koji su ih doveli do toga da na drastičan način traže poštovanje svojih prava i štite firmu u kojoj pošteno rade da izdržavaju svoje porodice?

Ili su kriminalci oni koji više nemaju šta da izgube osim sopstvenog života i koji se usuđuju da u ovim mračnim vremenima zadrže i malo ponosa i integriteta braneći svoju egzistenciju?Ili je najveći grijeh Željezaraca što nisu pali na koljena da plaču u skute gospodaru moleći za malo hljeba.

Zato, hvala vam Željezarci što ne klečite i ne ljubite lance, već čuvate ono malo obraza i časti što je ostalo u Crnoj Gori.