Ovih je dana govorio Svetozar Marović, o pomirenju. Umjesto da se pokrije cijenjenim ušima i ćuti, stari je mangup počeo da mudruje kako se gradio mir. Tu bolest ne smijemo prećutati, jer ružno je da čovjek koji je gurao braću u vatru, gurao ih u krv i pakao sve pišući one gluposti u Pobjedi, sada zorno mirotoči u istom dnevnom listu.
Zaboravio je filozof ljeto 1991. godine kada je imao 36 godina i bio bez dinara, pa sada burleskno sit i zamišljen, dijeli lekcije o tihovanju, glumi Gandija, komeša se u fotelji, ganut pažnjom državnog glasila uvijek spremnog za njegove ovlašne dosjetke. Zbori stari baštovan mržnje prema drugoj vjeri, prede pretvorno i niko ga ne dira, masti kao da su on i njegovi drugari, bogami, gradili mir, i još omirili naokolo i podigli hipi komunu na ratnom poluotoku, nipošto nadgledali paljevinu kao praznični roštilj.
Kako govornika nije sramota, ne znam, jer nijesam doktor da proničem ponore onih koji stoje iza gara, dima i paleži, svega što su on, dakle Svetozar Marović, rođen 1955. godine u Kotoru i njegova družina jednom predstavili kao domoljublje. Više nam ne naklapa Budvanin “o kontinuitetu agresivnog imperijalističkog katolicizma”, boli ga k. za katolicizam otkako je vidio papu i umislio konekciju sa svetim duhom. Pa sa Eklstonom, pa malo sa Džegerom, pa jahtica, puloverčić, grisini, martini, ovo-ono: sve nam to servira iz budvanskog hlada, krcat kao brod, sa sinom biznismenom, kćerkom menadžerkom grada, bratom šefom finansija i strinom u katastru.
Ne zapijeva više o ostvarenju “katoličkog interesa - vatikanske suverenosti i dominacije tog interesnog bloka”, zaboravio je četništvo jer mu se više ne isplati, te sad malo bloguje sa omladinom, prekrsti none na klupici i poda intervju tu i tamo, kakvom škartiranom novinaru iz regiona.Sjećam se, prošao je Marović jednom pored mene u poršeu njemačkih tabli, pa naivno skočih da ga upitam odakle mu džip, ali su bodigardi, kao da im je prešlo od gazde, aforistički podviknuli: “Momak, lijepo je što radiš svoj posao, ali nemoj nas tjerati da mi radimo svoj”.
Ispred zgrade lučkog terminala u Baru, vidjeh tada, jezdi Marović sa dva džipa u pravcu Budve, i šta sam mogao? - vratih se hladnom espresu i podsmijehu nekoliko drugova kojima ne bi jasno, kako vi jadnici novinarski imate obraza da pišete o bilo čemu drugom!Marović jeste solidan politički igrač, doduše ograničenog dometa, ali ako ga tretiramo fenomenološki, on je važan svat tranzicije, okosnica doba kada su bojovnici pobijedili, kada je Šešelj tukao Pekića na izborima a gusle se zaduživale u kompletu sa kašikarom i rđavom kašikom.
Ono što je posebna perverzija jeste da Svetozar Marović dosljedno gradi imidž prosvetitelja, ideologa i još misli, pomene li Markuzea, mi smo bravi i nećemo vidjeti koliko je primitivizma u rezonu da porodicu zbrineš u foteljama matične gradske uprave.Istina, nije naš junak jedini kome se dizao tlak na ratnu trubu, tačno, prošlo je dvadeset godina i čitava je priča pomalo demode. Ratni zločin jeste postao potrošna roba u političkom porniću opšteg lizanja rana i klečanja nad jamama, ali ipak, kada čujem Svetozara Marovića da smogne i nekoga opominje glede mirovnih pitanja, pripadne mi muka, ponekad čak i bijes, što je, priznaćete, dirljivo političko iskustvo kada pređeš tridesetu.
Recimo, Marović je u tim godinama već bio smiren, znao je dobro što radi, bio nešto kao pjesnik i kozer involucije. Zato je njegova uloga posebno važna svakome ko se bavi društvenom patologijom ratnih godina – kod njega se radi o, uslovno rečeno, pismenom zločinu. Ta karijera nije imala bukačkih momenata, radio čovjek pozadinski, čitao to što je čitao, šunjao kroz partiju koliko je mogao, i čekao da se rad naplati, kroz novac i ugled među slijepim partijskim drugarima.
Zna se da postoje dvije vrste zločinaca. Jedni to rade nagonski, golim rukama, sa dosta buke i pogrešnih rezova, bez misli o posljedici a kamoli uzroku. Druga je vrsta u papučama, oni to rade uz čaj i gramofon, puste nježnu Šubertovu sonatu i kontempliraju nad truplom. Şiguran sam da ste shvatili.
Bonus video:
