Saslušanje Majkla D. Koena, bivšeg advokata predsjednika SAD Donalda Trampa i samozvanog “čistača”, koji svjedoči pred Komitetom za nadzor i reforme Predstavničke palate Kongresa, bilo je predstava koju treba vidjeti. Bio je to čovjek kojeg je Tramp unajmio da se ponaša kao gangster. I on je to savršeno radio. Kada se The Daily Beastspremao da objavi izjavu prve Trampove žene, Ivane, kako ju je muž silovao, Koen je zarežao na novinara koji je radio tu priču: “Dakle, ja sam vas upozorovao da djelujete vrlo oprezno jer će ono što ću ja uraditi biti đavolski odvratno. Razumijete li me?”
Taj novinare je jedan od mnogih takvih. Koenov posao bio je da prijeti svakom ko stoji na putu njegovom starom bosu. Lagao je komitetima u Kongresu, plaćao prostitutkama da ne pričaju o svojim poslovima sa Trampom i još mnogo toga.
Koen, koji će uskoro početi da izdržava trogodišnju zatvorsku kaznu, postao je ono što mafijaši (i Tramp) nazivaju “pacovom”. Svjedočeći u Kongresu protiv svog starog bosa, Koen nije izgledao kao gangster već kao potpuno drugačiji čovjek. Svako ko je ikada provodio vrijeme u školskom dvorištu će ga prepoznati: slabić koji visi pored nekog raspojasanog siledžije, ispunjava njegova naređenja i neprestano trpi poniženja. Sa uvrijeđenim izrazom u očima i poluotvorenim ustima, Koen je tu ulogu doveo do savršenstva.
Nekada, kada je Koen još bio spreman da radi svog bosa, kako je sam rekao, “dobije metak”, morao je da odloži sinovljevu ceremoniju bar-micve jer je Tramp odlučio da zakasni. Kada se, najzad, pojavio ponižavao je Koena pred porodicom i prijateljima tvrdeći da je jedini razlog zbog kojeg je došao taj što ga je ”čistač” molio da to učini. To u potpunosti opisuje odnos između narcisa i poltrona ili sadiste i mazohiste.
Oni hrane jedan drugog. Želja poklonika da se klanja jaka je isto onoliko koliko je velika težnja narcisa prema ropskom oduševljenju. Treba samo da pogledate postove na Fejsbuku kako biste posmatrali taj fenomen. Za svakog čovjeka koji objavljuje svoju dorađenu fotografiju (obično snimljeno prije mnogo godina) ili oduševljenju recenziju o posljednjoj knjizi (često umekšanu lažnom skromnošću: “Tako sam polaskan”...), naći će se desetine ulizica koje dijele pohvale za neobičnu ljepotu ili dostignuća datog narcisa. Želja za laskanjem upada u oči isto kao i prizor samoljublja. U tome postoji nešto prilično primitivno: slabić traži zaštitu od jakog kroz servilnost, a narcis dostiže svoje ciljeve i vlast zahvaljujući potčinjenosti slabog. To ne dovodi do zloupotrebe uvijek, ali se ona vrlo često dešava.
Čovječanstvo je izmislilo mnogo načina da umanji slične zloupotrebe i usmjeri takve želje u pravcu koji će napraviti manju štetu. Religija predlaže apstraktni cilj za klanjanje i potčinjavanje; zato nije slučajno što neke vjere zabranjuju slikanje živih bića. U naša, svjetovnija vremena poštovanje duhovnih idola zamijenjeno je obožavanjem rok zvijezda ili sportskih junaka. Kada je Džon Lenon svojevremeno razbjesnio religiozne Amerikance rekavši da su Bitlsi popularniji od Isusa, to je samo dopola bila šala.
Obožavanje rok zvijezda je relativno bezopasno. Ali kada narcisi dobiju političku vlast, rezultati uopšte nisu bezopasni. Harizma hranjena obožavanjem dovodi do masovne histerije. Kritičari i skeptici moraju biti uklonjeni. Vlast nosi nekontrolisani karakter. Pseudoreligijski atributi velikih diktatura XX vijeka užasan su primjer za to. Za mnoge Kineze, Ruse ili Njemce njihovi lideri bili su bogovi. Ono što se lako izgubi iz vida jeste to da pokloništvo nije uvijek prinudno. Mnogi ljudi postaju ulizice vlasti dobrovoljno. Koliko god to bilo paradoksalno, potčnjenost im omogućava da se osjećaju manje slabima. Tramp nije diktator, ali bi veoma volio da jeste. To se vidi iz njegove lične podrške silnicima ovoga svijeta, od predsjednika Rusije Vladimira Putina do lidera Sjeverne Koreje Kima Džong Una. Ali izvor njegove velike popularnosti u SAD i dalje zbunjuje mnoge ljude koji nisu potpali pod njegov uticaj. Oni ne mogu da shvate kako nepristojni, uobraženi, samozadovoljni fantasta može biti tako privlačan za toliko ljudi. Liberali kažu da je sve to, ipak, samo šou.
Ali nije u tome stvar. Naravno, sve to jeste šou - isti kao vjerske ceremonije, nacistički ili maoistički mitinzi. Tramp možda nije obrazovan, sofisticiran, radoznao ili načitan, ali ima izvanredan instinkt za psihologiju vladanja i potčinjavanja. On zna kako da ljude koji se osjećaju slabim i odbačenim ujedini u gomilu koju privlači predstava njegove razljućene harizme. Njegova ljubav ka sebi tjera njegove pristalice da vole sebe i mrze svoje neprijatelje. On predstavlja veliki i opasan poklon.
Jedan od Koenovih najbizarnijih komentara tokom svjedočenja bio je da jeste lagao, ali da nije lažov. Moguće je da on iskreno tako misli. Možda je htio da kaže da u stvarnosti to nije bio on kada je lagao svog bosa. On je doslovce bio začaran Trampom, hipnotisan, kao mjesečar. Isto govore ljudi koji su nekada aplaudirali diktatorima, a kasnije, kada su veliki lideri pali i vremena se promijenila, nisu mogli da objasne zašto su to radili. U ovom trenutku teško je reći koliko je Koenovo svjedočenje istinito. Njegove tvrdnje se, nesumnjivo, poklapaju sa onim što su govorili i drugi iz Trampove orbite. Ali jedna stvar koju je rekao je, mada ne i praktično, pokazala da je naučio vrijednu lekciju. Drugi bi trebalo da je uzmu obzir: “Mogu samo da upozorim ljude. Mnoge ljude koji takođe slijepo kao i ja slijede gospodina Trampa - stići će ih moja sudbina”.
Copyright: Project Syndicate, 2019.
Bonus video:
