NEKO DRUGI

Montiranje

Događanje Milivoja i Sinđe se nije ni ohladilo, kad se desio intervju predsjednika na RTCG. Sve u svemu, montiranje na veliko. Sudski procesi, državni udari, monitirana pitanja predsjedniku. Koji je po ko zna koji put za raju montirao neprijatelje. Kako bi mogao vječno da nas spašava
2497 pregleda 0 komentar(a)
Milivoje Katnić, Foto: Zoran Đurić
Milivoje Katnić, Foto: Zoran Đurić

Lako je pisati kolumne kad imaš Milivoja Katnića za specijalnog tužioca. Ni prst na čelo ne stigneš da staviš, a tekst se sam napisao. Ili bar pola teksta. Ostatak je, i ovoga puta, rezervisan za tridesetogodišnjeg vladara. Pošto ni njega, htio ne htio, ne možeš da izbjegneš. Ni on, ni Milivoje, bili su jasni obojica, neće s mjesta, trika nema. Skrhana su tako tanana novinarska nadanja da o nekom drugom koliko je sjutra možeš pisati kolumne. Eto, o Ivici Stankoviću makar. Al’ nije ti novinarstvo željoteka, što bi rekao državni tužilac, mora da se piše o onome što se te sedmice dogodi. A dogodili su se specijalni tužilac i njegov svjedok saradnik Saša Sinćelić. Ili je to bio Aleksandar. Jedan od njih dvojice svakako. Događanje Milivoja i Sinđe se nije ni ohladilo, kad se desio intervju predsjednika na RTCG. Sve u svemu, montiranje na veliko. Sudski procesi, državni udari, montirana pitanja predsjedniku. Koji je po ko zna koji put za raju montirao neprijatelje. Kako bi mogao vječno da nas spašava.

I Milivoje i Predsjednik odlučili su da spašavaju narod mimo njegove volje. Milivoje je to formulisao malo narodskije, kako dolikuje crnogorskom Taliku, i poručio pomamljenom narodu da je bolje da sadi luk, što i sam radi, nego da od njega traži ostavku, jer nas čeka „mrčna i teška godina“. Suze od luka da ti krenu. Ne znaš da l’ da se smiješ ili plačeš. Ostavku Katnić nije htio da pomene ni nakon što je Sinđelić, njegov ključni svjedok saradnik u procesu državni udar, na TV Happy, u emisiji ĆirilicaMilomira Marića, opovrgao sve iskaze koje je dao Milivoju, a na kojima se bazira optužnica u slučaju državni udar, u kom se za pokušaj terorizma sudi srpskim državljanima i liderima Demokratskog fronta. Nijesu pomogli ni objavljeni snimci Sinđelića na kojima se vidi i čuje kako Milivojev svjedok saradnik nepoznatim osobama objašnjava zašto je i kako lagao u Katnićevom procesu vijeka. Uzalud su specijalnog tužioca podsjećali i da je obećao da će dati ostavku ako fula sa ovom optužnicom.

Đukanović, koji naravno nema nikakve veze sa ovom, ni sa našim drugim mrčnim i teškim godinama, je bio suptilnji i nježniji prema raji. Ne baš onoliko koliko su bila nježna pitanja Tamare Nikčević, uvezene na RTCG radi intervjua s Predsjednikom. Niko kao ona. Po Đukanoviću narod je zaveden od strane nekih medija, dijela civilnog sektora i opozicije, koji ga tjeraju da se bavi politikom, i da imaju prema njemu nekakve političke zahtjeve, a ne socijalne. I zato on neće da ode. Jer, valjda, samo on može da se u ovoj zemlji bavi politikom. I da o njoj misli umjesto naroda. S druge strane, da su zahtjevi socijalni, Đukanović bi, ispalo je, možda i razmislio da ode. Ovako ništa. Neće. Tačka.

A i mora da bude tu da nas spašava od velikodržavnih projekatai nacionalizma. Dok ga je Tamara gledala kao da je stvarno neka druga osoba, a ne tek osijeđeli Miloševćev šegrt koji je mrzio šahovnicu i vodio zemlju dok se palio Dubrovnik i dešavale Bukovica, Štrpci, deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica i ostali ratni zločini, Đukanović je upozorio da su nacionalističke strasti gore nego devedesetih. I zato on mora da stane na branik domovine. Pozivajući nas da mašemo crnogorskim zastavama, dok su druge nedozvoljene. I uz koverte i silu. Tamara je opet propustila da ga pita da možda pusti da nas neko drugi spašava malo.

Nije imala kad. Bilo je važnije da ga uporedi s Đinđićem. Nego dobro, ima i zločina i pitanja koja ne zastarijevaju. Pitaće ga jednom nekad neko i o deportacijama, i poslovima brata, sestre, sina, pohari državnih resursa, kući na Gorici, kovertama. Montirani intervju samo je djelić onoga što je Đukanović, kao vođa u strahu, spreman da montira kako bi ostao na vlasti. Državni udar smo već vidjeli. Za očekivati je neki njegov nastavak. Na montiranja bi morali da računaju i organizatori građanskih protesta. Građanski bunt jedino je što nas može spasiti od novih kolumni o Predsjedniku i njegovim pomagačima. A buduće bi kolumne o njima, ako ostanu, mogle biti mnogo mračnije od onih iz devedesetih.

(Monitor)