Ćerke su sa snijega donijele mrtvu bubamaru, gladile su je i tepale joj tata, što je morbidno, ali ko sam ja da sudim imenovanju mrtvih insekata? Igra je trajala duže nego što sam očekivao, u njihovom uzrastu brzo se zasite i pređu na jelo ili ajped, ili nešto treće, no ovog puta, bubamara je bila hit dana, možda i zato što je još imala poneki refleks u nogicama, što je odavalo znak života. Bilo je previše komplikovano za objasniti kako mrtvo može da mrda, i kako taj impuls ostane sred bubinog uda da rađa pokret satima poslije, tako da sam mudro pustio da refleks glumi život, što se i meni u životu često dešavalo, a i tebi, pusti, refleksni život, bez ideje i misli, punoće, samo se pomjeriš na dodir i nazad u obzir, strah, bijes... Moj komšija Nejt, vratio se iz Kanade gdje je držao predavanje o tome kako pauk vidi boje. Nejt ima dvoje djece, okružen gušterima i fosilima prirodnjak ima divnu suprugu Keri i družimo se intelektualno, pa kad je čuo za pjesme u novinama obećao mi knjigu Kurcia Malapartea, koju još nisam dočekao oslonjen na varljivu ćud fejsbuka. I taman kad sam Nejtu smislio dvije riječi, udario pjesničko enter, na stolu od lažne keramike desilo se čudo, pred očima mojih kćeri, bubamara je počela da živi, da se mrda. To nije moglo biti slučajno, koordinirana akcija udova, gambanje ako ne hod, preko glatkih lažnih pločica uvezanih u mozaik stolića, bubamara je živa! urliknula je Nika, živa je, rekla je Selena, živa! ponovio sam i ja, zapitan da li postoji zimska hibernacija, i kako insekt živi poslije smrti ugrijan u kući sa tatom i dvije curice koje mu tepaju tata. Pitanje sam poslao na adresu Nejta Morhausa, profesora univerzeta, koji zna kako pauci vide Rubikovu kocku i boju putera. Bubamara u trenutku dok ovo pišem miruje, nisam voljan da ulažem nade, dokazala je da je živa, to je dosta, to je previše, to je sve što sam htio da djeca vide.
Bonus video:
