Jedna od nekoliko magistralnih temâ koje problematizuje ingeniozno filmsko ostvarenje “Solaris” A. Tarkovskog je i priroda realnosti, stvarnosti. Tarkovski nas suočava sa pitanjem: što je, zapravo, realnost? Ima li realnost status jasno omeđene kategorije, tj. svoje čvrsto i jednoznačno ontološko utemeljenje? Drugim riječima: da li je stvarnost/realnost nešto što možemo odrediti kao apsolutni objektivitet koji posjeduje svoj jasan i precizno definisan skup zakonitosti koje ga definišu kao takvog, ili je ono što nominujemo realnošću/stvarnošću svojevrsni amalgam strukturiran od komponenti između kojih su granice fluidne i nejasne - amalgam koji umnogome zavisi od subjekta: čovjekovog duševnog sklopa, svijesti te sadržajâ potisnutih u dubine nesvjesnog? Da se podsjetimo fabularnog rukavca “Solarisa” koji aktuelizuje ovu temu: psiholog Kris Kelvin (kojeg sjajno glumi Donatas Banionis) odlazi na svemirsku stanicu da procijeni da li ista treba da nastavi sa proučavanjem planete Solaris. Po dolasku na stanicu Kelvin zatiče, najblaže rečeno, čudnu i misterioznu situaciju. Njegov prijatelj među članovima posade, dr Gibarijan, izvršio je samoubistvo; preostala dva člana posade svemirske stanice, dr Snaut i dr Sartorijus, nejasni su u svojim izričajima i prilično nekooperativni. Kelvin, međutim, ubrzo saznaje zbog čega je stanje na svemirskoj stanici izvan okvira kategorije normalnog. Poslije nemirnog sna, on zatiče pored sebe svoju suprugu Hari (maestralna uloga Natalije Bondarčuk). Hari je, međutim, deset godina prije njegovog dolaska na svemirsku stanicu izvršila samoubistvo. Kelvin, koji je najprije u čudu i užasnut pojavom svoje pokojne supruge, vremenom i poslije razgovora sa Snautom i Sartorijusom, shvata o čemu se radi: planeta Solaris ima neku vrstu svog vlastitog uma, svoje vlastite svijesti i mentalno-duševnih moći. Nakon što su naučnici sa svemirske stanice izvršili nezakonite nuklearne eksperimente u pokušaju da shvate njenu prirodu, Solaris je odreagovao tako što je počeo djelovati na podsvjest i sjećanjâ naučnikâ na svemirskoj stanici i materijalizovati sadržaje koji su vezani za najdublje traume u njihovim životima. (Ovdje se otvara i druga velika tema “Solarisa”- međuodnos čovjeka, sa jedne strane, i Bića, Kosmičke Svijesti (ili Boga, ako je nekome draže da to tako imenuje), sa druge, te opasna, štoviše demonska težnja čovjekovog uma da shvati, obuhvati i podredi sebi ono što je neuporedivo šire od njega: cjelinu koje je on samo mali dio). Hari - koja, dakle, egzistira samo kao priviđenje i iluzija, kao pojavna forma Kelvinove (pod)svijesti - za Kelvina u tom trenutku na svemirskoj stanici postaje, međutim, apsolutna realnost: stvarnost koja itekako utiče na njegov život. Do te mjere da, premda je on svjestan toga da to nije njegova supruga od krvi i mesa, Hari-priviđenje - potpuno isto kao da je u pitanju stvarno ljudsko biće - budi u njemu najdublje emocije: latentno osjećanje kajanja i zapretanu ljubav prema umrloj supruzi - ljubav kojoj nije bilo suđeno da se u punoj mjeri ostvari u njihovom braku. Ne-stvarno funkcioniše i djeluje kao stvarno, ne-realno determiniše pojavu realnih emocijâ i misli. Briljantna umjetnička imaginacija Tarkovskog u „Solarisu“ propituje i radikalno rastvara neke a priori zadate temeljne relacije i kategorije u okviru kojih se odvija ljudska egzistencija.
Tema prirode stvarnosti u „Solarisu“ poslužila mi je u ovom članku, međutim, samo kao kopča za deskripciju jednog drugog, mnogo prozaičnijeg fenomena: fenomena vezanog za savremenu političku praksu. (Bilo bi, doduše, mnogo ljepše nastaviti sa analizom ovog filma i drugih remek djelâ umjetnosti, ali autor ovog članka zna da naši ljudi ne vole previše tekstove tog tipa. To naše nevoljenje ozbiljnih temâ i dugotrajno suštinsko nebavljenje istima već uveliko ozbiljno nam dolazi glave). Mogli bismo reći da je fenomen iz savremene političke prakse kojim ću se baviti u ovom članku invertovan onom opisanom iz „Solarisa“; ako fenomen iz „Solarisa“ nazovemo iluzionizacijom i/ili deobjektivacijom realnosti, ovaj iz savremene političke prakse možemo nazvati objektivacijom (porealnošćenjem) iluzije, ne-realnog. O čemu govorim? O sve češćim slučajevima potpunog ignorisanja (političke) realnosti od strane najmoćnijih političkih faktorâ ako im ta (politička) stvarnost ne odgovara. Prezentovaću samo dva primjera sa ex YU prostora, a moglo bi ih se - u svjetskim okvirima - navesti mnogo više. Prvi je referendum u Makedoniji održan 1. 10. 2018, organizovan u vezi promjene imena te zemlje. Taj referendum većinski je bojkotovan od strane građanâ te države, što je bio veliki politički šamar Zapadu. Čelnici EU i USA ponašali su se, međutim, kao da je na referendum izašlo 90% građanâ Makedonije, a od tih 90% isto toliko glasalo za promjenu naziva te zemlje u Sjeverna Makedonija. U skladu sa tim njihovim ignorisanjem jasno izražene volje građanâ Makedonije - i kao posljedica toga - mjesec dana kasnije, (političkim) korumpiranjem jednog broja poslanika VMRO-a, posao oko promjene naziva Makedonija u Sjeverna Makedonija odrađen je i završen u Sobranju Makedonije. (Politička) realnost, dakle, ništa nije značila u pogledu toga da se ispoštuje većinska volja građanâ Makedonije i da naziv njihove zemlje ostane nepromijenjen. Lideri Zapada tu (političku) realnost hladno su ignorisali i na drugi način ostvarili svoj plan i svoje namjere u vezi sa Makedonijom. Drugi primjer su Crna Gora i Srbija. Eurobirokratija i tzv. duboka država u USA, premda im je odavno jasno sa kakvim režimima u CG i Srbiji imaju posla, te režime - kroz konstatnu priču o postignutom napretku u CG i Srbiji (iako nikakvog napretka ni u kojoj sferi društva nema; ima samo ozbiljnog i opasnog nazadovanja) - bezrezervno, zbog nekog svog vlastitog interesa, podržavaju. Ljudima kojima su liberalno-demokratske tekovine Zapada (bile?) politički uzor ostaje samo da se čude ovakvoj politici EU i USA prema Crnoj Gori i Srbiji, ukoliko od razočaranja i to uopšte mogu. Treba reći da se ignorisanje (političke) realnosti od strane velikih silâ (ili, kako sam to pomalo rogobatno nominovao objektivacijom, porealnošćenjem ne-realnog) ne svodi samo na ignorisanje političke situacije u nekoj zemlji ili na nevođenje računa o stvarnom stanju i toku nekih političkih procesâ. Često (i sve češće) to ignorisanje stvarnosnih relacijâ poprima mnogo ozbiljnije i zlokobnije forme, kakva je npr. narušavanje teritorijalnog integriteta pojedinih državâ kršenjem svih međunarodnih propisâ. Dovoljno je da se, u pogledu toga, prisjetimo sukoba SR Jugoslavije sa NATO oko Kosova i Metohije i zauzimanja Krima od strane Rusije.
Nije ništa novo u istoriji da velike sile i narodi diktiraju sudbinu malih zemaljâ i narodâ. Zanimljivo je, međutim - što je činjenica koju demonstrira i opisani fenomen ignorisanja (političke) realnosti - da nema nikakvog suštinskog poboljšanja ljudske prirode u procesu evolucije ljudske vrste. I ne samo zanimljivo nego i porazno za one koji ljudsku prirodu i njenu evoluciju (žele da) vide u optimističkoj vizuri. Prije će biti, nažalost, da se radi o involuciji. A to - barem u Evropi - niko bolje ne opaža i ne osjeća od čestitih i normalnih ljudi koji žive na (ukletom) prostoru Zapadnog Balkana.
Autor je profesor na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju i odbornik Tivatske akcije u SO Tivat
Bonus video:
