DISKRETNI ŠARM BURŽOAZIJE VIDLJIV NA SVAKOM KORAKU

Pismo iz Los Anđelesa

Nema barijere za biznis u Americi. Ne postoje manjine i većine, partijski kadrovi i nepotizam - prolaz ima samo ideja koja donosi novac, a on je glavna nacija u Americi
2050 pregleda 1 komentar(a)
Nosač aviona, muzej u San Dijegu, Foto: Privatna arhiva
Nosač aviona, muzej u San Dijegu, Foto: Privatna arhiva
Ažurirano: 29.05.2019. 20:01h

Od San Gabrijela, gdje sam smješten, do centra Los Anđelesa potrebno je pola sata automobilom. Do centra se može stići i autobusom, mada se kao prevozno sredstvo malo koristi. Automobil je glavno prevozno sredstvo. I u gotovo svakom dvorištu u poslijepodnevnim satima parkirana su, u prosjeku, tri automobila. Na ulici ispred kuća takođe su parkirani četvorotočkaši. Uglavnom skupe, brze i moćne mašine. Tako je i na auto-putu - dominira tesla, nečujan i elegantan, mercedes, tojota, kija, a folksvagen tuareg u toj konkurenciji izgleda kao auto niže srednje klase…Pežoa i renoa nema. Porše voze sve generacije. Porše kabriolet na auto.putu sa 14 traka vozili su dvoje bezbrižnih penzionera. Ostavili su nas iza sebe dok smo sabirali i pitali se da li imaju zajedno 170 ili 200 godina. U Americi je sve moguće. SUV je, kažu u šali, glavno prevozno sredstvo kućnih pomoćnica, uglavnom Meksikanki. Džip nije statusni simbol kao kod nas, dolje u Jugi.

San Gabrijel je skoro pa kineski grad. Demografija se polako mijenja u korist Azijata od 80-tih godina prošlog vijeka. U pojednim radnjama radnik je Kinez čije znanje engleskog je upitno. Ali, to nikome ne smeta, takav je utisak. Poznato mu je kako da otkuca račun na kasi. Azijati su vrijedan narod čija je preduzimljivost nadaleko čuvena. U tome je suština. U parku skupina žena upražnjava tradicionalnu kinesku vješinu taiči. Stari Kinez na ulici šeta u papučama. Na svakom ćošku su kineske banke. Nema barijere za biznis u Americi. Ne postoje manjine i većine, partijski kadrovi i nepotizam - prolaz ima samo ideja koja donosi novac, a on je glavna nacija u Americi.

U San Gabrijelu ima puno i Meksikanaca. Natpisi na radnjama su uglavnom na kineskom, a uporedo ispod na engleskom jeziku. I Meksikanci ističu svoje pismo. Jezik i pismo je sredstvo za sporazumijevanje i ne zloupotrebljava se u političke svrhe i manipulacije. Cijene u velikim tržnim centrima prilagođene su svima.

Za manje od 30 dolara moguće je kupiti kvalitetne patike i papuče… Luksuzne stvari takođe, imaju svoje mjesto i cijenu.

Pored banaka na svakom koraku primjetni su vjerski objekti. Raznobojnost religija da se porediti sa poljskim cvijećem. Raznolikost se podrazumijeva i ne ističe se. Ističe se imetak. Zarađeni novac obezbjeđuje kuću u bogatijem kraju. Bogati žive u svojim ogromnim kućama koje su sakrivene zelenilom i visokim kovanim ogradama od pogleda. To su krajevi sa lijepim drvećem i travnjacima koji imaju svoju „frizuru na jedinicu“.

Uređena su i dvorišta „ostalih“. U Americi kao da nema komunalnih problema, ali diskretni šarm krupne buržoazije je vidljiv na svakom koraku. Naročito u San Dijegu.

Od San Gabrijela do San Dijega vozili smo se oko dva sata. Imali smo sreće, nema gužve, kaže naš vozač i putovođa Nešo zvani Pikaso. Pikaso nije slučajno zarađen nadimak. Nešo je akademski slikar koji u Americi živi dvije decenije. U društvu sam sa trojicom freskopisaca, Aleksandrom, Borisom i Perom. Dok plovimo auto-putem pretiče nas lik na “harlidejvidsonu”. Na glavi mu kaciga, a oko nogu lepršaju farmerice.

Prolazimo pored San Klimenta, gradića koji je dobio naziv po papi rimskom, svet je bio dok je crkva bila jedinstvena. Amerikaci su na svoj način pobožan narod. U našoj crkvi u Feniksu u Arizoni, prisjeća se Aleksandar, pojavio se jednom američki par oduševljen pravoslavnim freskama i službom. Kažu da su bili već sedam godina u nekoj crkvi i da je vrijeme za promjene. Razmišljaju, kako su kazali, da pređu u našu crkvu. Predlog uz adekvatnu elaboraciju, nije usvojen, sjeća se Aleksandar.

Na putu prema San Dijegu Neša Pikaso se sjetio profesora marksizma iz srednje škole koji je na prvom času upoznavanja sugerisao da njegova predavanja ne treba pamtitim jer sve to je, kako je naglasio, jedna obična laž. Nešo nije zaboravio „šumadijski“ i razmišlja o povratku, kući sa dvorištem i ateljeom. Da konačno na miru slika i stvara. Kada je nervozan, a takvih dana ima, kaže Pikaso, sluša epsku poeziju koja pjeva o Marku Kraljeviću. To ga jedino smiruje i uspokojava. Nadovezujemo se „more Marko ne ori drumove…“.

Nakon nepuna dva sata vožnje stigosmo u San Dijego, grad sa milion i 310 hiljada stanovnika. U njemu „samo“ 16 muzeja. Izgleda nam kao neki mediteranski grad. Široki bulevari, kultura velikih skupocenih automobila na električni pogon, i američki „šmek“ koji je teško dešifrovati. On je tu, prisutan u brojnim lokalima, restoranima, i svim osobenostima koje se daju primijetiti na licima prolaznika. Na ulici svega ima, uličnih pjevača, žustro je gurala pogurena mlada žena kolica iz marketa, očito je imala problem sa drogom, teško je bilo ocijeniti u dva slučaja da li je osoba koja leži na pločniku beskućnik ili pijanac, a pažnju su privukle i dvije oskudno odjevene djevojke ispred lokalnog hotela.

Ručali smo u jednom običnom restoranu. Porciju nije bilo lako „otrsiti“. Cijena oko 15 dolara po obroku, pivo oko šest dolara. Kafeterije zadovoljavaju i najprobirljivije ukuse.

Ali dojča, dojča ni za lijek u tom dekadentnom San Dijegu.

Preporučujemo za Vas