Nekoliko ozbiljnih socioloških istraživanja koja su kod nas objavljena u posljednjih par godina znanstveno su dokazala ono što smo ionako instinktivno osjećali, da su mlađe generacije znatno konzervativnije od starijih generacija i općenito sklone autoritarizmu. To je činjenica koja žalosti, ali ne treba nas čuditi, s obzirom na to da su prijašnje generacije odrasle u modernističkom svijetu koji je vjerovao u progres i imao neke općeprihvaćene ideale, dok su današnje generacije odrasle u nacionalističko-klerikalnom ambijentu društva potpuno poremećenih vrijednosti, s izraženom sviješću da su prva generacija koja će živjeti lošije od svojih roditelja.
Kad odrastete u takvom ambijentu imate izbor da potpuno prihvatite njegove vrijednosti i identificirate se s njima, da ih radikalno odbacite uz pokazivanje otpora ili da se naprosto iz tog svijeta isključite, što je danas jednostavno postići povlačenjem u virtualni svijet. Hrvatski srednjoškolci su nam proteklog tjedna zorno prikazali sva ova tri stava. Počelo je s akcijom njih troje, koji su skinuli zastavu “Hoda za život” sa stupa pored HNK, nastavilo se s izvikivanjem ustaških parola u Rijeci, da bi sve skupa bilo zaokruženo Indexovom anketom-prilogom napravljenim istog dana sa zagrebačkim maturantima.
Uzmemo li da pankerska pobuna protiv klerikalnog hoda reprezentira značajnu manjinu srednjoškolaca, identifikacija s ustaštvom znatno veći broj s druge strane, ostaje nam činjenica da se u velikoj većini nalaze srednjoškolci koji o svemu tome nemaju nikakav posebno formiran stav. To je spoznaja koja ukazuje na to da je zakazao sustav. Osviješteni mladi ljudi koji su očito u dovoljnoj mjeri politizirani, bilo zahvaljujući kućnom odgoju, poput jednog od momaka koji zaključuje kako oni koji ne slušaju Thompsona imaju neki drugi odgoj, bilo vlastitom inicijativom proizašlom iz refleksa pobune nisu pravi reprezentanti generacije. Njih čini ona većina maturanata koja uopće ne zna što bi o svemu tome mislila, još manje je o bilo čemu tog tipa informirana i na koncu iznimno teško uobličava vlastite stavove.
Zaustavljanje bilo kakvih realnih reformi
Kad se čovjek i društvo u cjelini suoče s ovakvim iskazima ljudi koji su upravo okončali osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje, postane mu sasvim jasno da taj sustav treba sveobuhvatnu reformu, na svim poljima. Bilo da je riječ o sadržajnom, onom vezanom za ciljeve ili pak o pitanju pristupa mladim ljudima odraslim u virtualnom svijetu.
Do toga je, međutim nemoguće doći zato što se kompletan konzervativni establišment tome usprotivio. Svatko od njih, a riječ je o Katoličkoj crkvi, akademicima, HDZ-u i općenito onim sveučilišnim profesorima koji su osjetili kako ih vrijeme gazi, uz podršku bliskih im medija, napravio je to iz svojih razloga i na svoj način, ali zajednički su uspjeli postići cilj u vidu zaustavljanja bilo kakvih realnih reformi obrazovnog sustava.
Odustajanje od otpora i odlazak
U svemu tome najzanimljivije pitanje, koje očito nisu sami sebi postavili, jest ono o tome kako oni misle da će te mlade generacije ubuduće izgledati, što će raditi i s čim će baviti, tako temeljito neinformirani i cijepljeni od bilo kakve kritičke misli ili misaonog procesa? S nečim kreativnim i inovativnim jako teško.
Što nas na koncu iznova dovodi do autodestruktivnosti i nemoći konzervativizma i nacionalizma u proizvodnji bilo čega, osim upornog ponavljanja istoga. Mnogi koji to jednako jasno vide počeli su masovno odustajati od otpora i odlaziti, zato što se tu ionako više nema ništa zanimljivo za vidjeti. Ne dođe li do radikalne promjene svijesti i djelovanja javnih institucija, društvo i zemlja će se nastaviti kretati u istom smjeru, zemlje isključivo uslužnih radnika bez ikakvih mogućnosti iskoraka.
(telegram.hr)
Bonus video:
