STAV

Od Evrope do Azije, gdje smo

U Crnoj Gori nemamo prehospitalne protokole za akutni koronarni sindrom (srčani udar), kao vodeći uzrok umiranja u razvijenom svijetu, a od koga godišnje u Crnoj Gori oboli 1.440 ljudi, prema posljednjim dostupnim podacima iz Registra akutnog koronarnog sindroma
1788 pregleda 1 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock, Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock, Shutterstock
Ažurirano: 29.07.2019. 10:54h

Od primitivne ljudske zajednice, Stanice za spasavanje utopljenika u Hamburgu, Bečkog društva za spasavanje iz 1781. godine pa do današnjih dana razvijala se hitna medicinska pomoć bez koje ozbiljni zdravstveni sistem ne može funkcionisati. Za prve začetke organizovane hitne medicinske pomoći veliku zaslugu imali su u XVIII vijeku hirurzi Dominik Lare i Fransoa Persi. Pored liječenja ranjenika, oni su rješavali organizaciona pitanja hirurške pomoći na bojnom polju, prije svega načine i oblike „hitne medicinske pomoći“.

Do današnjih dana razvila su se dva modela hitne pomoći - anglo-američki model, u kome je glavni fokus brzi transport pacijenta u bolnicu i francusko-njemački model, prema kome ljekar ide do pacijenta i pruža mu pomoć. Koji će model biti prihvaćen u jednoj državi zavisi od njenog broja stanovnika, broja osposobljenog kadra koji pruža hitnu medicinsku pomoć, jasne statistike o prehospitalnom tretmanu trauma i akutnom koronarnom sindromu na njenoj teritoriji, konfiguracije terena...

Ono što imaju sistemi hitne pomoći u kojima sam se usavršavao, i u kojima sam bio predavač po pozivu na temu organizacije urgentne medicine i hitne pomoći, a što crnogorski nema, jesu terapijski i dijagnostički protokoli.

Okosnicu liječenja u XXI vijeku čine ovi protokoli - kako klinički, koje imamo, tako i prehospitalni - koji se pišu kako bi pružena medicinska pomoć bila adekvatna, a rizici i komplikacije svedeni na minimum.

U Crnoj Gori nemamo prehospitalne protokole za akutni koronarni sindrom (srčani udar), kao vodeći uzrok umiranja u razvijenom svijetu, a od koga godišnje u Crnoj Gori oboli 1.440 ljudi, prema posljednjim dostupnim podacima iz Registra akutnog koronarnog sindroma. Takođe, nemamo mogućnost ordiniranja metalize, spasonosne terapije za infarkt miokarda u udaljenim ruralnim područjima, s obzirom na to da samo u Kliničkom centru u Podgorici imamo salu sa primarnim PCI (koronarografija).

Kako to izgleda u drugim, organizovanijim sistemima? Zahvaljujući opremljenosti, ljekari izraelske hitne pomoći i kolege u regionu imaju mogućnost da pacijenta hitno pošalju u kliničke centre, bez prethodne hospitalizacije, nakon što na terenu prepoznaju infarkt miokarda. Posredstvom virtuelne mreže, EKG snimak direktno sa terena prosljeđuju kolegama, i bolesniku tako „skrate“ put do sale za intervencije.

Posredstvom takozvane mreže za akutni STEMI (infarkt miokarda), koja ne postoji u Crnoj Gori, pacijenti se zbrinjavaju u najkraćem roku i na kvalitetan način. Korišćenjem mobilne telefonije i virtuelne mreže, ljekari hitne pomoći su u prilici da pacijenta sa infarktom miokarda, koji su zdravstveni radnici prepoznali na terenu, transportuju do sale za koronarografiju, gdje će se omogućiti očuvanje srčanog mišića, postavljanjem stentova u akutno zapušenu arteriju.

U ruralnim područjima Kanade, paramedikus (bolničar) ide na teren bez ljekara a nakon urađenog EKG i konsultacije sa ljekarom dispečerom u slučaju srčanog udara može da ordinira spasonosnu metalizu i krene u transport pacijenta.

Koliko je vrijeme dragocjeno, pokazuje statistika. Samo jedan minut kašnjenja pri transportu pacijenta nakon preživljenog infarkta, skraćuje život 11 dana, dok se sa 33 minuta kašnjenja gubi čitava godina života.

Kod nas ne postoji evidencija o uspješnim reanimacijama koje govore o vremenu koje protekne od poziva do otpočinjanja reanimacije.

Nemamo trauma protokol. Trauma predstavlja jedan od vodećih uzroka smrtnosti u razvijenom svijetu.

Trauma sistem je program organizovanog i koordiniranog zbrinjavanja svih povrijeđenih u npr. katastrofama, saobraćajnim nesrećama, po unaprijed definisanim protokolima. Formirani trauma sistem i protokoli smanjuju ukupnu smrtnost zbog povrjeđivanja za oko 15%.

Kolege koje rade po ovim protokolima mnogo su sigurnije, mogućnost greške i komplikacija u prehospitalnim/vanbolničkim uslovima svedena je na minimum, a pacijent dobija adekvatnu terapiju u najkraćem roku. Prosto su to preporuke, to prehospitalna medicina mora da ima, to je trend u razvijenom svijetu, u kome ljudi oboljevaju od istih bolesti kao i mi a kolege rade isti posao sa mnogo više podrške u smislu dijagnostike i terapije u prehospitalnim/vanbolničkim uslovima.

Nacionalni dispečerski centri su vrlo bitna karika u sistemima hitne pomoći Izraela, Austrije i na primjer SAD-a, gdje hitna pomoć tretira više od 120 milona pacijenata godišnje.

Razvijeni sistemi, baš kao i mi, školuju srednji medicinski kadar do nivoa fakulteta, ali ne da bi rukovodio već da bio podrška ljekaru. U SAD-u tako školovan medicinski tehničar radi pregled trudnice, daje savjet i u slučaju komplikacija zakazuje pregled kod ginekologa. Tehničar ultrasonografista radi ultrazvuk i opisuje ga.

Radi brze testove i često tretira određena stanja. U Izraelu, paramedikus od 2016. godine može čak da konstatuje smrt na terenu.

Tako školovan kadar radi u prijemno-trijažnim punktovima koje mi nemamo, u kojima se uzimaju osnovni podaci o pacijentu, mjeri krvni pritisak, radi EKG, pulsna oksimetrija, mjeri tjelesna temperatura i nakon toga pacijent usmjerava u ambulantu shodno hitnosti problema zbog kojeg se javio ljekaru.

Upravo ovaj podatak govori o sistemima koji pravilno raspoređuju svoje postojeće resurse, prave modele koji su funkcionalni, modele koji ne iscrpljuju sami sebe. Uposlenici u takvim sistemima su maksimalno poštovani jer je posao u prehospitalnoj medicini i hitnoj pomoći visoko rizičan po zdravlje uposlenih, prepoznat je kao takav i kao takav je vrjednovan u zdravstvenom sitemu jedne države.

Crna Gora je mala država koja svoj sistem prehospitalne medicine i hitne pomoći, može organizovati da bude funkcionalan, dostupan svima po predviđenim standardima EU i Zapada, bez bojazni za pacijente i zaposleni medicinski kadar.

Autor je specijalista urgentne medicine; predavač je na međunarodnim kongresima urgnetne medicine u St. Petersburgu i Taškentu na temu,,Značaj urgentne medicine u organizaciji zdravstvenog sistema jedne države”