PUTEVI NAPRETKA

Da li bolje biti siromašan u bogatoj zemlji ili bogat u siromašnoj

Uzimajući u obzir podatke, ne možemo biti sigurni u odgovarajući udio nejednakosti unutar zemlje i među državama u savremenoj svjetskoj ekonomiji
1076 pregleda 2 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Svake jeseni započinjem predavanja provocirajući svoje studente sljedećim pitanjem: da li bolje biti siromašan u bogatoj zemlji ili bogat u siromašnoj? To pitanje obično izaziva značajnu ali i neubjedljivu debatu. Ipak, možemo razviti bolje stukturiranu i ograničenu verziju pitanja, na koje postoji jednoznačan odgovor.

Hajde da se koncentrišemo na dohodak i pretpostavimo da ljude brine samo sopstveni nivo kupovne moći (uz prenebregavanje nejednakosti i drugih socijalnih uslova). “Bogati” i “siromašni” su oni koji se nalaze u gornjih ili donjih 5 procenata raspodjele dohotka. U tipičnoj bogatoj zemlji, najsiromašnijih 5% stanovništva dobija oko 1% nacionalnog dohotka. Podataka za siromašne zemlje je mnogo manje, ali neće biti daleko od istine ako pretpostavimo da najbogatijih 5 procenata dobija 25% nacionalnog dohotka.

Na isti način, hajde da pretpostavimo da su bogate i siromašne zemlje one koje se nalaze u gornjih ili donjih 5% svih zemalja, klasifikovanih po dohotku po glavi stanovnika. U tipičnoj siromašnoj zemlji (kao što su Liberija ili Nigerija), to čini oko 1.000 američkoh dolara, dok u tipičnoj bogatoj zemlji (recimo Švajcarskoj ili Norveškoj) to iznosi 65.000 USD. (Ti se prihodi prilagođavaju razlikama u troškovima života ili kupovnoj moći tako da se mogu direktno povezati.)

Sada možemo izračunati da bogat čovjek u siromašnoj zemlji ima prihod od 5.000 dolara (1.000 dolara x 0,25 x 20), dok siromašan čovjek u bogatoj zemlji zarađuje 13.000 (65.000 dolara x 0,01 x 20). Ako gledamo materijalni nivo životnog standarda, siromašni čovjek u bogatoj zemlji imućniji je više od dva puta od bogatog čovjeka u siromašnoj zemlji.

Taj rezultat iznenađuje moje studente: većina njih očekuje da će istina biti obrnuta. Kada razmišljaju o bogatim ljudima u siromašnim zemljama oni zamišljaju magnate koji žive u vilama sa poslugom i parkingom punim skupih automobila. Ali bez obzira na to što takvi ljudi, nesumnjivo, postoje, predstavnik gornjih 5% u vrlo siromašnim zemljama najčešće je vladin službenik srednjeg ranga.

Važnija poenta ovog poređenja je da se naglasi važnost razlika u prihodima među zemljama, u odnosu na nejednakost unutar samih država. U praskozorje savremenog ekonomskog rasta, prije industrijske revolucije, globalna nejednakost se pojavila praktično isključivo zbog nejednakosti unutar država. Razlika u prihodima između Evrope i siromašnijih djelova svijeta nije bila velika. Ali kako se Zapad razvijao u XIX vijeku, svjetska ekonomija je doživjela “veliko odstupanje” između industrijskog jezgra i periferije koja proizvodi primarne, osnovne proizvode. Tokom velikog dijela poslijeratnog perioda, razlika u prihodima između bogatih i siromašnih zemalja činila je veliki dio globalne nejednakosti.

Od kraja 1980-ih tu su sliku počela da mijenjaju dva trenda. Prvo, u mnogim djelovima zaostalih regiona, na čelu sa Kinom, počeo je značajno brži ekonomski rast nego u bogatim zemljama. Prvi put u istoriji tipični stanovnici zemalja u razvoju postajali su bogatiji i to bržim tempom nego isti takvi stanovnici Evrope ili Sjeverne Amerike.

Kao drugo, u mnogim zemljama sa razvijenom ekonomijom počela je da raste nejednakost, posebno u onima sa slabije regulisanim tržištem rada i slabom socijalnom politikom. Rast nejednakosti u SAD bio je toliko nagao već se više ne može sa sigurnošću reći da je životni standard američkih “siromašnih” viši od standarda “bogatih” u najsiromašnijim zemljama (bogate i siromašne određujemo kako je ranije u tekstu već navedeno).

Ta dva trenda išla su u neutrališućim smjerovima pa je, s tačke gledišta opšte globalne nejednakosti, jedan smjer tu nejednakost smanjio a drugi povećao. Ali oba trenda povećala su nivo nejednakosti unutar zemlje u cjelini, preokrenuvši kontinuirani trend koji je uočen od XIX vijeka.

Uzimajući u obzir podatke, ne možemo biti sigurni u odgovarajući udio nejednakosti unutar zemlje i među državama u savremenoj svjetskoj ekonomiji. Ali u neobjavljenom dokumentu, zasnovanom na podacima iz baze podataka o nejednakosti u svijetu, Lukas Čansel iz Pariske škole ekonomije smatra da cijele tri četvrtine današnje globalne nejednakosti mogu biti izazvane nejednakošću unutar pojedinačnih zemalja. Istorijske ocjene dvojice finansijskih ekonomista, Fransoa Buginjona i Kristijana Morisona, pokazuju da nejednakost unutar zemalja nije bila toliko izražena od kraja XIX vijeka.

Te procjene, ako su dobre, pretpostavjaju da je svjetska ekonomija prešla važnu granicu koja od nas zahtijeva preispitivanje političkih prioriteta. Dugo vremena, ekonomisti slični meni su govorili da bi najefikasniji način smanjivanja nejednakosti u globalnom dohotku bilo ubrzanje ekonomskog rasta u zemljama sa niskim nivoom prihoda. Kosmopliti iz bogatih zemalja - a to su po pravilu dobrostojeći i kvalifikovani stručnjaci - mogu tvrditi da se pridržavaju visokih moralnih pozicija kada minimalizuju zabrinutost onih koji se žale na unutrašnju nejednakost. Ali porast populističkog nacionalizma na čitavom Zapadu dijelom je izazvan tenzijama između ciljeva jednakosti u bogatim zemljama i višim nivoom životnog standarda u siromašnim zemljama. Povećana trgovina razvijenih zemalja sa zemljama sa niskim nivoom prihoda dovela je do nejednakosti plata unutar te zemlje.

Vjerovatno bi jedini način da se povećaju prihodi u ostaku svijeta bio da se dozvoli masovni priliv radne snage na tržišta rada bogatih zemalja. Ali, za manje obrazovane, slabo plaćene radnike bogatih zemalja to ne bi bila dobra vijest.

Uz to, politika u zemljama sa razvijenom ekonomijom, koja insistira na unutrašnoj, domaćoj pravičnosti, ne mora štetiti siromašnom stanovništvu svijeta, čak i u međunarodnoj trgovini. Ekonomska politika koja povećava prihode u donjem dijelu tržišta rada i umanjuje ekonomsku nestabilnost, dobra je kako za domaću pravdu tako i za podršku zdrave svjetske ekonomije koja siromašnim ekonomijama daje mogućnost da se razvijaju.

Autor je profesor međunarodne političke ekonomije u Školi upravljanja Džon F. Kenedi na Univerzitetu Harvard

Copyright: Project Syndicate, 2019.

Preporučujemo za Vas