POZDRAV DOMOVINI

Ne daj se, administracijo!

Shvatiće mladi gradonačelnik zašto ni Miomir Silni nije otpuštao direktore i sekretare, iako je dan i noć obilazio grad i kontrolisao spavaju li na poslu. Zašto kurir Migo nije dao ni muva da padne na podgoričke službenike, a otkaze nije pominjao ni u lošim šalama
12488 pregleda 18 komentar(a)
Miomir Mugoša, Ivan Vuković, Foto: Boris Pejović
Miomir Mugoša, Ivan Vuković, Foto: Boris Pejović

Pismo gradonačelnika Podgorice sa nevjericom je dočekano u Bokeškoj i Njegoševoj, a po državnim firmama o njemu se pričalo samo ispod glasa. Dojč se hladio po kafanskim stolovima, dok su gradski službenici oznojenih čela čitali prijetnje otkazima. Cijeđena pomorandža gubila je ukus poslije svake nove rečenice u pismu, a slane palačinke su zastajale u grlu. U kancelarijama su kafe kipjele po rešoima, a među zaposlenima širila se jeza. Mladi gradonačelnik najavio je istragu neradnika po administraciji.

Poput svetog Petra pred nebeskom kapijom, nabrajao je u pismu grijehe direktora, mjerio suknje službenicama i brojao im pauze. Podsjećao nemarne kolege da službena putovanja i povišice nijesu pali sa neba, i da sve to može preko noći nestati. Prijetio da će administrativni grešnici koji se ne pokaju ili se čak uzjogune, prvo ostajati bez plate a onda i bez funkcije.

Ponešen najavama o podmlađivanju partije na novembarskom kongresu, najavljivao je Ivan Vuković borbu neprestanu. Znao je da kralj uvijek računa na mlade i otresite, kadre da ga imitiraju i bespogovorno slušaju. Prijetio je sedmoglavoj aždaji crnogorske administracije koja se hrani dnevnicama, stanovima i službenim putovanjima. Preporučivao se sječom direktora i sekretara po Podgorici i spreman čekao mogući poziv u Vladu.

Pismo je gotovo ispraznilo kafiće po širem centru grada, a strah je posijan među službenicima milenijalcima koji su u Opštinu došli pravo sa fakulteta. Svjesni da će bez plate teško otplaćivati rate za skupe komplete i sunčane naočare koje su zorno nosili po gradu, administrativni podmladak se brzo vratio u kancelarije. Blenuli su u kompjutere i po društvenim mrežama gledali srećnije vršnjake kako na septembarskom suncu piju espreso. Čitali opštinske izvještaje i sanjali stručna usavršavanja i slikanje ispred manekena Pisa i Ajfelovog tornja. Ispod glasa molili partijska božanstva da Vuković spusti loptu, pa da još jednom uhvate sunce i pojedu sladoled prije novembarskih kiša. Stara administrativna garda brzo je zaboravljala Vukovićeve prijetnje, vraćajući se rutini obilaska kafana i prodavnica u radno vrijeme. Službenice dubokih dekoltea nastavile su da kucaju poruke iza pulta javnog komunalnog dok im starije koleginice gataju iz šolje. Građani su strpljivo čekali i držali priznanice, čekajući ih da rastumače odakle stiže radostan glas i neočekivani novac. Gradonačelnikovo pismo ostalo je zaboravljeno u kancelarijama, tihim poput katakombi u kojima se čuva partijska religija. Neriješene predmete nosila je promaja, dok je gradska služba brala grožđe i spremala zimnicu. Manjak administrativnih kapaciteta osjećao se pri svakom kolektivnom odlasku na saučešće.

Kao u kakvom napetom trileru, čekali su veterani administracije mladog Vukovića da umjesto pera potegne levor. Poručivali mu glasom Đoka Suhiha da iskusnim službenicima smeta što ih gradonačelnik već kritikuje a još nije ni dobro sjeo u fotelju. Pojašnjavali mu da nije potonja ura ako se službenici ljeti opuštenije oblače i rade. Poslije odmora im treba vremena da se aklimatizuju. A ako Vuković u Suhihovim riječima ne uspije da dešifruje poruke iz javnih preduzeća, ubrzo bi mogao biti pozvan u stranačku centralu na dodatne lekcije čitanja između redova. Partijski šefovi tada će mu pojasniti da je administracija voćka čudnovata na kojoj lomi zube svako ko sanja unapređenja. Podsjetiće ga da je zadovoljan službenik temelj partije i da će u svakoj kancelariji gradskih preduzeća naići na snahu, sestrića ili bar komšiju kakvog glavnog koordinatora za Konik ili Momišiće. Spoznaće Vuković da u vodovodu i gradskoj čistoći sjedi armija aktivista, rođaka i kumova koja na izborima brani partiju bolje od svake vojske. Da su to osjetljivi ljudi, nenavikli na pretjeran rad i pritisak, i da sa njima mora birati riječi. Nakon drugarske kritike razumijeće Vuković da jedan službenik bez posla znači najmanje petoro gladnih u Murtovnini i Zagoriču. A takvi u potrazi za poslom lako prelaze u SD, ako već zbog imena ne mogu u Bošnjačku stranku. Shvatiće mladi gradonačelnik zašto ni Miomir Silni nije otpuštao direktore i sekretare, iako je dan i noć obilazio grad i kontrolisao spavaju li na poslu. Zašto kurir Migo nije dao ni muva da padne na podgoričke službenike, a otkaze nije pominjao ni u lošim šalama.

Uvidjeće Vuković da pred sobom ima mutanta koji se razvijao decenijama i preživljavao i jače udare od njegovog. Onda će i sam zaboraviti da je slao pisma i ljubazno se smješkati kolegama kada ih bude sretao po kafanama u radno vrijeme. Administracija će se, nakon još jedne pobjede, vratiti redovnim vankancelarijskim aktivnostima. Mladi službenici će opet jesti sladoled i ispijati kafe po centru, a stariji peći rakiju ispred porodičnih kuća. Rijekti administrativni mravi će marljivo raditi i strahovati od sistematizacija, dok će samo naivni tražiti otpremnine. Reforma administracije će se pominjati samo još u izvještajima iz Brisela, ali njih ionako niko ne zarezuje.

Koliko ni mlade gradonačelnike.