STAV

Zid nije pao!

Današnja rezultanta odnosa države prema slobodnom pojedincu na teritoriji EU sadržana je u imperativu da njeno nametanje obaveza građanima može biti uvijek osporavano!
1403 pregleda 3 komentar(a)
Berlinski zid
Berlinski zid

Devetog novembra 1989. godine u Berlinu se dogodio masovni incident kojim je u potpunosti omogućen ranije započet proces objedinjavanja Evrope. Tiha sovjetska okupacija, koja se i danas bestidno negira, otpočela je svoje skončavanje zahvaljujući padu jednog besmislenog građevinskog objekta. 155 kilometara betona i željeza oborio je jedan metaistorijski proces. Narasla vizija idealizovane Evrope jedino se nije rasplamsala na području tadašnje SFRJ. Zašto?

Odgovora na ovo pitanje teško da može biti. Akteri tadašnjih dešavanja, nekadašnje republike članice “zajednice bratsva i jedinstva”, kantovski rečeno, shvataju ne samo ovu etapu prošlosti, već i one od ranije, slobodno i onako kako misle da treba. Korišćenje istorije po sopstvenom nahođenju odnedavno je i pregovarački uslov zemalja članica EU sa Balkana prema potencijalnim zemljama kandidatima sa ovog prostora! Ironijska crta istorije ovih prostora uvijek je prepoznavana kao odricanje od naučne istine zbog političkih ciljeva. Naravno, ovaj opažaj nije potpun bez osvrta na okolnost da neke balkanske spoznaje o prošlosti nikada nijesu objektivno povrđene!

Pošto proteklih 30 godina nije moguće realno sagledavati sa istorijske osnove, ili bi to bio još jedan u nizu od bespotrebnih naučnih osvrta kojim bi se manipulisalo u dnevnopolitičke svrhe, samo nam ostaju unaprijed poznate medijske konstatacije. I njih smo se ovih dana naslušali i načitali u Crnoj Gori. Među njima su stalne tvrdnje da smo na starim podjelama dobili nove varijete ovih sukoba. Besomučno se ukazuje da crnogorski formalno-politički pluralizam nije donio mogućnost smjenjivosti vlasti mirnim putem. Svima se iznova ukazuje na nepostojanje jasne podjele vlasti i javno odgovornih institucija. Ponavljački se ističe da u Crnoj Gori, kao i na ostalom na ex-Yu prostoru, imamo balast sopstvene prošlosti i nedovoljno razvijenu svijesti o promjena neophodnim za dostojan život. I tako redom - svaka analiza sliči onoj prethodnoj, odnosno svaka naredna analiza se razlikuje po izmjenjenom redosljedu uvijek istih pojmova! Metodologija grize sebi rep, a posljedica je odavno progutala uzrok.

Međutim, kako vjerovatno i priliči našim neproduktivnim analizama, veoma je malo u našoj široj i stručnoj javnosti razmatrano institucionalno i individualno ponašanje, kao i evolucija svijesti tada oslobođenih građana iza “Gvozdene zavjese”. Naime, našim građanima možda je interesantno informisanje o razvoju situacije u zemljama nekadašnjeg real-socijalizma, ali bi po njih znatno efektnije bilo ukazivati im na najuticajnije oblike građanskog ponašanja i razmišljanja, kao i na primjere dobrih institucionalnih praksi tih zemalja.

Naime, najznačajniji legat događaja iz 1989. godine je stanovište da društvena dešavanja zavise od hrabrosti pojedinca i ljudi koji žele da uzmu sudbinu u svoje ruke. Iako se u našoj Crnoj Gori kroz amorfnost naše političke scene otvoreno protežira defetizam i fatalizam, odlučni i angažovani građani su samo tokom ove godine ostvarili nekoliko ekoloških pobjeda.

I doživljaj države, kao najsloženijeg oblika ljudskog zajedništva, doživio je promjenu nakon pada Berlinskog zida. Naime, raskid sa totalitarizmom kojeg su sprovodile tajne službe pod mentorstvom KGB-a, odbacio je poimanje države kao isključivog aparata sa “monopolom fizičke sile i prinude” i prihvatio koncept države kao javnog servisa u službi slobodnih građana. Čak više, država je, što je i osnovna premisa demokratije, postupno postajala regulatorni mehanizam za usklađivanje raznorodnih interesa njenih građana. Shodno ovakvom doživljaju građanstva, institucije su u zemljama nekadašnjeg komunističkog lagera postale ključni faktor tzv. otvaranja društva i iz načina njihovog funkcionisanja izvlačimo zaključak da su uvažile principe transparetnosti, efikasnosti i ekonomičnosti. Prosto govoreći, iz državne administracije uklanjeno je sve što je bilo izlišno, a unaprijeđeno je ono što je bilo neophodno u datom trenutku.

Današnja rezultanta odnosa države prema slobodnom pojedincu na teritoriji EU sadržana je u imperativu da njeno nametanje obaveza građanima može biti uvijek osporavano! Građani uvijek mogu prigovoriti javnoj odluci ako tokom njenog potpunog utvrđivanja nije sprovedena odgovarajuća građanska participacija i ako ona nije nesporno utemeljena na zakonima i strategijama. U svojim postupcima prema građanima država mora poštovati principe pouzdanosti (pravne izvjesnosti), otvorenosti, efikasnosti i efektnosti! Da li aktuelizovani pojmovi patriotizma i antidržavnog ponašanja u Crnoj Gori imaju sličnosti sa navedenim principima?

Na kraju, valja potencirati na intrigantna iskustva postkomunističkih zemalja koja su proistekla iz otvaranje tajnih dosijea i lustracije! Bilo ih je pregršt i za njihovu komparaciju sa našim iskustvima, iz još trajućeg tranzitnog stanja, neophodno je dati odgovore na sljedeća pitanja: Koliko se čini izvjesnim objelodanjivanje dokumenata o tajnoj prošlosti u Crnoj Gori? Zašto, za razliku od nekadašnjih sovjetskih dominiona, još uvijek imamo veoma uticajne političare i javne funkcionere iz hladnoratovskog perioda? Odgovore na ova pitanja, kao i naše buduće razmišljanje, valja kalibrirati na fonu razmatranja dileme jesmo li „zarobljena država“ ili smo „regionalni lider u integracijama“?

Preporučujemo za Vas