STAV

Nema preknjižbe vlasništva bez sudskog postupka

Neka pitanja u vezi sa Predlogom Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnog položaja vjerskih zajednica u Crnoj Gori
7506 pregleda 7 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Već duže vremena traje kod nas stručna i laička polemika u vezi najavljenog donošenja Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnog položaja vjerskih zajednica u Crnoj Gori. Ta polemika intenzivirana je utvrđivanjem Predloga ovog zakona i najavljenim skupštinskim zasjedanjem na kojem će se odlučivati o njegovom usvajanju. Bez namjere upuštanja u ocjenu u čijem vlasništvu se nalaze vjerski objekti i zemljišta koje koriste vjerske zajednice na teritoriji Crne Gore, ograničiću se na pitanje postupka koji mora biti vođen radi upisa prava vlasništva ili preknjižbe tog prava sa sada upisanog vlasnika, na novog vlasnika.

Odredbom čl. 62 predloženog zakona predviđa se da su svi vjerski objekti i zemljišta koje koriste vjerske zajednice na teritoriji Crne Gore, a koji su izgrađeni, odnosno pribavljeni iz javnih prihoda države ili su bili u državnoj svojini, ili su izgrađeni zajedničkim ulaganjima do 1. decembra 1918. godine, kao kulturna baština, državna svojina, kao i da se u pogledu postojanja dokaza o tim činjenicama primjenjuju dokazna sredstva i pravila dokazivanja u skladu sa Zakonom o upravnom postupku i supsidijarno Zakonom o parničnom postupku.

I na prvi pogled primjećuje se jedna procesno-pravna nelogičnost, koja se sastoji u tome da se od vjerskih zajednica traži prilaganje dokaza o svom pravu svojine, a da se ako toga nema radi o državnoj svojini. Ovo i u slučajevima gdje je vjerska zajednica već upisana kao vlasnik kod Uprave za nekretnine kao nadležnog katastarskog organa ili je držalac te imovine, pa čak i u vremenu od preko 100 godina. Pritom se potpuno zanemaruje da je upisu prava vlasništva prethodilo donošenje konačnog i pravosnažnog rješenja u upravnom postupku, te se stoga ono više ne može ispitivati u tom postupku, već se upisana prava mogu osporavati isključivo putem vođenja postupka pred nadležnim sudom. Pritom, prema pravilima o teretu dokazivanja, nije obaveza upisanog lica da dokazuje svoje pravo vlasništva na nekoj nekretnini, već je obaveza onog koji tvrdi suprotno, prilaganjem dokaza svog prava vlasništva na toj nepokretnini. Ovo stoga što činjenica upisanog prava vlasništva u katastru predstavlja pretpostavku, istina oborivu (,,presumptiones iuris tantum“), da je to lice i vlasnik nepokretnosti, pa se pravo vlasništva tom licu može isključivo osporiti dokazivanjem prava vlasništva onog ko tvrdi da je vlasnik, podnošenjem reivindikacione tužbe radi priznanja prava svojine (,,actio rei vindikatio“). Isto tako, i nesmetana državina nekog lica na određenoj nekretnini stvara pretpostavku da je to lice vlasnik, pa je iz istih razloga ne samo nužno, nego i jedino dozvoljeno da se to pravo osporava tužbom radi utvrđenja prava vlasništva u korist onog koji tvrdi da je vlasnik. Bez takvog zahtjeva nema stranačke legitimacije, odnosno pravnog interesa za vođenje takve vrste spora. Pritom treba imati u vidu da i državina na tuđoj nepokretnosti vodi sticanju prava vlasništva, pod uslovom da je savjesna i da traje određeni vremenski period, i to deset godina ukoliko se radi o zakonitoj državini, a dvadeset godina ukoliko je u pitanju nezakonita državina-sticanje prava svojine putem održaja, propisano odredbom čl. 53 st. 2 i čl. 54 st. 2 sada važećeg Zakona o svojinsko-pravnim odnosima.

Postoji još jedna mogućnost vođenja sudskog spora, inače predviđena odredbom čl. 124a Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti. Tom zakonskom odredbom je propisano pravo lica koje smatra da je upisom prava svojine u katastar nepokretnosti povrijeđeno njegovo pravo svojine, da tužbom pred nadležnim sudom tražiti brisanje upisa i povraćaj u pređašnje stanje (tzv.,,brisovna tužba“). Međutim, aktivno legitimisano lice za pokretanje tog spora može biti samo onaj ko je prethodno bio upisan kao vlasnik nepokretnosti, a koja je bez ikakvog vođenog postupka i donošenja rješenja preknjižena na drugog, pa se tom vrstom tužbe traži povraćaj na prethodni upis, pri čemu se ova tužba, prema odredbi st. 3 tog člana, može podnijeti samo u roku od tri godine od dana izvršene preknjižbe.

Istina, nekadašnji Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, koji je bio na snazi u vrijeme SFRJ, je u čl. 29 propisivao da se na zemljištu u društvenoj svojini ne može steći pravo svojine putem održaja. Međutim, izmjenama i dopunama tog zakona iz 1996. godine (,,Sl.list SFRJ“ br. 29/96, koji je stupio na snagu 3. avgusta 1996. godine), ta zakonska odredba je brisana, tako da je od tada moguće sticanje prava vlasništva i na stvarima u društvenoj, sada državnoj svojini. Ove izmjene u svojim prelaznim i završnim odredbama nijesu predvidjele njihovo retroaktivno dejstvo, pa stoga njima nije izvršena konvalidacija ranijeg državinskog stanja u pogledu uslova i toka rokova za održaj, zbog čega se rokovi za održaj mogu računati samo za ubuduće, počev od dana stupanja na ovih izmjena snagu. No, za slučaj da ta imovina nikada nije bila upisana kao državna, ove odredbe ne važe, već je država prije svega dužna da dokaže svoje pravo svojine na tim nekretninama.

Na slučajeve gdje je neko lice upisano kao vlasnik nepokretnosti ili je njen držalac, ili je u upravnom postupku utvrđeno da je pravo svojine stekao po nekom drugom pravnom osnovu, kao što je primjera radi građenje, nema mjesta primjeni odredbe čl. 62 predloženog Zakona o vjerskim zajednicama. Ovo stoga što država, niti bilo ko drugi ne može po samom zakonu (,,ex lege“) postati vlasnik na nepokretnostima na kojima već postoji upisano pravo vlasništva, ili na onim čiji je vlasnik poznat ili je njihov držalac. Ovo stoga što se odredbom čl. 58 Ustava Crne Gore jemči pravo svojine i propisuje da niko ne može biti lišen ili ograničen tog prava, osim kada to zahtijeva pravni interes, uz pravičnu naknadu. Otuda navedena odredba predloženog zakona predstavlja jedan vid pokušaja nacionalizacije bez naknade, što bi bilo nezakonito i neustavno.

Kada je u pitanju odredba čl. 63 predloženog zakona, ona može stvoriti niz nedoumica i pogrešnih tumačenja. Tom predloženom odredbom propisuje se obaveza organa uprave nadležnog za poslove imovine da u roku od jedne godine od dana stupanja na snagu tog zakona, utvrdi, dakle bez prethodnog vođenja spora protiv onog ko je već upisan kao vlasnik neke nekretnine ili je njen držalac, vjerske objekte i zemljište koji su u smislu čl. 62 tog zakona državna svojina, izvršni njihov popis i podnese zahtjev za upis prava državne svojine na tim nepokretnostima u katastar nepokretnosti. Dakle, i ovdje je uočljivo da se donošenjem predloženog zakona crkvena imovina pokušava prevesti bez prethodno vođenog sudskog postupka, čak i u slučajevima gdje već postoji upisani vlasnik ili lice za koje se pretpostavlja da je vlasnik. S tim u vezi, nije napravljena razlika između termina,,upis“, koji predstavlja izraz za prvu evidenciju prava vlasništva, i prepis, kojim se vrši preknjižba sa prethodno upisanog lica na drugo lice, čime se pokušava nezakonito zaobići vođenje sudskog postupka radi priznanja prava svojine. Jer, za razliku od nepokretnosti koje nijesu upisane u katastru i čiji je vlasnik nepoznat, koje po zakonu uistinu postaju državna svojina, to nije slučaj i u pogledu nepokretnosti koje su već upisane kao vlasništvo nekog lica, odnosno čiji je vlasnik poznat, već je nužno prethodno vođenje sudskog postupka radi priznanja prava svojine u korist onog ko pledira svoje pravo svojine na toj imovini.

Da rezimiram, u slučajevima gdje je neko lice upisano kao vlasnik nepokretnosti u katastar nepokretnosti ili je držalac te imovine, nije moguće vršiti prenos na osnovu samog zakona, kako se to pokušava učiniti predlogom, prostim vršenjem popisa te imovine i podnošenjem zahtjeva za upis na ime države, već je jedini put da država ukoliko smatra da je vlasnik imovine upisane na crkvu ili je u državini crkve, pokrene i vodi parnični postupak u kojem će dokazivati svoje pravo vlasništva na toj imovini, pribavljanjem dokaza o kupovini ili gradjenju, ili dokaza o nekom drugom pravnom osnovu sticanja, propisanim odredbama Zakona o svojinsko-pravnim odnosima.