STAV

Crnogorska „neželjena” elita

Mnogi kolumnisti, analitičari, zaposleni u NVO sektoru nam pokušavaju objasniti kako oni, istina nisu za predsjednika Mila Đukanovića koji je personifikacija DPS-a i politike koja se vodi već 30 godina, ali nisu ni za mitropolita Amfilohija, koji je po njima personifikacija jedne druge politike, drugog crnogorskog pola, mračnog, nacionalističkog, srednjevjekovnog, dok se oni valjda nalaze u procijepu. Tekst koji smatram paradigmom ovakvog stanovišta izašao je prošle nedjelje pod naslovom „Ludački pokret“ autora Vladana Žugića
14112 pregleda 101 komentar(a)
Sa litije u Podgorici, Foto: Savo Prelević, Luka Zeković
Sa litije u Podgorici, Foto: Savo Prelević, Luka Zeković

U Crnoj Gori se dugo pokušava postaviti diskurs nalik komšijskoj „Drugoj Srbiji“ sa ciljem da se ustoliči ovdašnja Konstantinovićeva „neželjena elita“. Sukob oko problematičnog zakona o slobodi vjeroispovijesti koji je dobar dio društva prepoznao kao zakon o nacionalizaciji imovine Mitropolije crnogorsko-primorske je pojačao taj diskurs kao, čini se, nikada ranije. Mnogi kolumnisti, analitičari, zaposleni u NVO sektoru nam pokušavaju objasniti kako oni, istina nisu za predsjednika Mila Đukanovića koji je personifikacija DPS-a i politike koja se vodi već 30 godina, ali nisu ni za mitropolita Amfilohija, koji je po njima personifikacija jedne druge politike, drugog crnogorskog pola, mračnog, nacionalističkog, srednjevjekovnog, dok se oni valjda nalaze u procijepu. Tekst koji smatram paradigmom ovakvog stanovišta izašao je prošle nedjelje pod naslovom „Ludački pokret“ autora Vladana Žugića.

U navedem tekstu se upravo piše o postojanju te elite koju, niko neće, niko ne sluša, koja nema preko koga da se zalaže za „borbu za ljudska prava“, da se bori protiv „zatvaranja fabrika“ (protiv čega se Crkva iz nekog razloga nije borila, mada ne razumijem od kad je to u mandatu bilo koje crkve). Postoji niz faktora koji doprinose tome da je Crna Gora, naročito u pitanjima politike i demokratije, permanentno zamrznuta u mitskom procesu „tranzicije“. Logično je da krivicu za takvo stanje snosi najvećim dijelom vladajuća partija čija nesmjenjivost predstavlja ručnu kočnicu ideji bilo kakvog napretka, bilo kakve promjene. Naravno da dio krivice pada na ne pretjerano bolju alternativu, ali i na dio društva koji se opisuje u tekstu „Ludački pokret“, koji se navodno nalazi između, koji je Darko Pajović u vremenima početka partije „Pozitivna Crna Gora“ pokušavao targetirati kao „ni vlast ni ovakva opozicija“. Autor želi da povjerujemo da ta „neželjena elita“ nema „carstvo kojem bi se priklonila“, da su oni „sirak tužni bez iđe ikoga“, da nemaju svoje političke predstavnike i da su uvijek utišani i gurnuti u zapećak osuđeni na to da slušaju nadgornjavanja dva suprotstavljena politička pola danas ocrtana u DPS-u i DF-u.

Istina je drugačija. U Crnoj Gori nikad nije bilo neutralnih i uvijek se pravio neki izbor, a na svakom je da zaključi kvalitet tog izbora. Malo ko je ostao neutralan 1997. ne priklonivši se kao „manjem zlu“ Milu Đukanoviću ili Momiru Bulatoviću. Većina, očito ovom prvom, lansirajući ga da bude apsolutni gospodar Crne Gore do danas. Velika većina onih koji sebe smatraju „građanskim sektorom“ je 2001. godine izabrala viziju nezavisne Crne Gore istog tog Đukanovića ispred vizije Slavka Perovića, jedan dio čak otvoreno ulazeći u borbu za uništenje tadašnjeg Liberalnog saveza putem medija. Postojanje mantre „država pa demokratija“ koja je trebala predstavljati prečicu ka i jednom i drugom je dovelo do toga da demokratiju nemamo, a ni državom se ne možemo baš dičiti. Nakon toga, jedan dio „građanskog društva“ je u periodu od 2013. do 2017. odabrao mantru „NATO pa demokratija“ objašnjavajući nam da je važno podržati „civilizacijske evroatlantističke procese“ ako bi oni bili emancipatorski. Samim tim ni danas ne može da odjednom bude prihvatljiva neutralnost, bilo ćutanjem, bilo lažnom ekvivalencijom dvije strane, niti je borba za religijska prava nespojiva sa građanskim vrijednostima. Nikome ne ide u prilog da sada kažemo „Crkva, pa demokratija“.

Volio bih da pripadnici „ludačkog pokreta“ izvrše jednu introspekciju i shvate svoje saučesništvo u svaranju klime u kojoj živimo. Nužno je da naprave korak ka onima koji nikad nisu podržavali Đukanovića tako što će priznati svoje greške umjesto što nude „alternativne činjenice“. Oni treba da znaju da nisu „neželjeni“, već nužni, ali bih volio da budu iskreni, prvo prema sebi, a onda i prema ostalima, kao uostalom i svi društveni činioci. Nije nemoguće da su podrške Đukanovićevom režimu u različitim situacijama učinjenje s dobrom namjerom, ali su nesumnjivo dovele do loših posledica. Zato u aktuelnom momentu principe treba braniti, ko god da ih zastupa, kako bi mogli postati zakon. Princip savremenih država je ono lokovsko „pravo na imovinu“ i ako se donosi zakon koji ukida ovo pravo za bilo kog društvenog činioca, sjutra može biti donesen isti takav za nekog činioca koji vam se možda „više dopada“, ali tada će biti kasno da se borite za njega.

Povezani članci

09. Februar 2020.

Ludački pokret

Moramo izaći iz „pa demokratija“ mentaliteta i konačno postaviti vrijednosti, demokratiju prvo među njima, kao cilj po sebi. Tada će i društvo biti bolje i država zdravija. Uostalom, podsjetiću pripadnike „ludačkog pokreta“ da su mnogi od njih podržali Demokratski front 2012. i učestvovali u jednoj normalizaciji diskursa lidera stranaka kojima se i te kako moglo mnogo toga zamjeriti u prošlosti i kao proizvod toga smo imali pobjedu opozicionog lidera na predsjedničkim izborima 2013. godine, pobjedu oduzetu sumnjivim glasovima iz Rožaja, a legitimisanu reakcijom međunarodne zajednice. Nakon toga, više greškama lidera Fronta i njihovim povratkom na stare pozicije, ova saradnja se srušila i unazadila do tad stvoreno. Ipak, taj period nam je pokazao da se zajednički može nešto promijeniti, ali za to su neophodna introspekcija i solidarnost prema tuđoj borbi i tuđim htjenjima.

Danas, kada se dobar dio Mitropolije ponaša u skladu sa građanskim vrijednostima, zaslužuje podršku građanskog sektora u obrani jednog fundamentalnog prava, koliko god postojali animoziteti iz prošlosti. Na kraju krajeva, i sama Mitropolija je pravila pogrešne odluke i griješila na sličan način kao i „ludački pokret“ pa smo danas na ulicama gdje, braneći nju, branimo princip. Jedino ako spojimo svu raznorodnost opoziciono nastrojenih činilaca, možemo promijeniti vlast koja nas drži zaključane u retorici stalnih razlika i podjela. Oba “ludačka pokreta”, i onaj koji je označio Đukanović, i onaj koga rezignirano opisuje Žugić, moraju djelovati zajednički, jedni za druge, solidarno. Tako se ide ka boljem i pravednijem društvu, tako idemo izvan zamrznute „tranzicije“, tako gradimo građansko a ne građanističko društvo.

Autor je profesor filozofije i kolumnista