Kakva je to bila Neđelja borbe protiv pravne države... Prvo je iz vrha sudske vlasti najavljen neopisivi haos. Onda je zakonodavna odbila da sprovodi propise koje je sama donijela. Ekser u kovčeg zakucao je ministar ambasador glavni pregovarač član glavnog odbora depeesa Aleksandar Andrija Pejović. Pogazio lik pet-šest zakona, i to 'ladno naplatio.
A kazne? Na čekanju... Ođe ekspresno gone samo one koji su mogli, a ne koji jesu...
***
Kad god se na TV-u pojavi predsjednica Vrhovnog suda i Skijaškog saveza, ostanem bez teksta. Mislim, napišem ga nekako, ali bukvalno zanijemim. I ne samo zbog onoga što vidim, krhka su moja znanja iz tog stajlinga, više zbog onoga što čujem. Tako je to još od rata za mir. U kojem ona, jednako kao ni država, nikad nije učestvovala.
Prošle godine frapirala me je najavom da će suđenje za udar na državu biti prenošeno na TV-u. Ne bi to čovjek ni krvniku poželio, a kamoli rođenim kolegama, tako sam nekako prokomentarisala u ovoj TV kolumni. A dogodilo se. I još traje to zastiđe... Da ljudsko biće pri zdravoj pameti poželi implementaciju pravnih tekovina Pjongjanga.
***
- Sudstvu prijeti anarhija - uskliknula je s ljubavlju predsjednica Vrhovnog suda. I odmah potom, ostavljajući u šoku sudije i sva s njima povezana lica, mirno otputovala u Pjongčang. U svojstvu predsjednice Skijaškog saveza. O trošku države. Kojoj anarhija odavno nije prijetnja. Nego legalizovani metod očuvanja vlasti, pošto se najbolje snalazi u haosu. Kad ga sama izazove.
Ne priznajemo taj sud! Priznajemo samo sud svoje Partije - zaorilo se uglas iz četrdesetak anarhističkih grla u Skupštini bez pola Crne Gore. Ne zato što ćemo 2. jula ostati bez Sudskog savjeta. Nego što režim podnijet ne može da ovaj u Javnom servisu izgura ni do 2. marta.
***
Dalek je taj istok, pa nekako i razumijem Vesnu Medenicu. Skijanje, veleslalom, klizanje, ko će se sad dopisivati iz Pjongčanga i stati u zaštitu kolega. Koje još naivno vjeruju kako se sudska ne poriče. Ali, predsjednik Savjeta Mladen Vukčević ostao je ovdje i dobio sat i kusur u vrlo gledanoj emisiji. Kud ta sreća da nije.
- Zabranjuje se odgovor na ovo pitanje - priviđala mi se u studiju sudijinica Suzana Mugoša. Izgleda i gostu, zaludu je novinarka pokušavala da izvuče koju riječ.
- Pitajte me sve to kad mi istekne mandat i opet budem samo profesor Ustavnog prava - ponovio je u dva-tri navrata.
E, nećemo, koga će tada biti briga što neko misli o zastrašujućoj poruci poslanice M.Š. kako parlament ne zanimaju odluke sudova. Ili o priznanju njenog velikog vođe kako su i crnogorska javnost i nadležne evropske komisije potpuno u pravu - istjerivanje slobodnih ljudi iz Savjeta RTCG jeste političko pitanje.
- Skupština može da smijeni premijera, znači li to da neki sud može da ga vrati na posao - pokušao je kasnije da bude duhovit Milo Đukanović.
Ne znači, svi premijeri i cijeli depees doveli su Crnu Goru dotle da ih možemo vratiti jedino tamo odakle su došli - na ulicu.
***
Zato u ofanzivi na Javni servis cilj toliko ogoljeno opravdava sredstva da partijski vojnici više i ne pokušavaju da sakriju namjeru.
- Ili će se Televizija Crne Gore pretpotčiniti Vrhovnoj komandi depeesa, ili je neće biti - prisjetiće se neko antologijskog naređenja prvog predsjednika.
A onda, mogu da ukinu i ovo malo slobode za koju se TVCG izborila. Da premijer ne dobija svakoga dana prve minute dnevnika. Naročito ne kad umre siromašna djevojčica. Ili prebijeni jednoipogodišnji mališan. Ili kad izgladnjele majka i ćerka budu pronađene mrtve na sedmo jutro.
***
Da se vlasi ne dosjete, sve češće potežu priču o tome kako su neophodne promjene u obrazovnom, kulturnom, dječjem ili umjetničkom programu. Jesu, ali obračun sa uredništvom Javnog servisa nije počeo zbog toga.
Ovo je rat za prvih 15 minuta Dnevnika. U kojem ni opozicija nije stala u odbranu nezavisnosti TVCG. Ni njoj se ne sviđa program? Ne, nego njeno mjesto u tom programu. A moglo bi joj valjati i onih petnaest prvih minuta, ako ikad dođe na vlast...
P.S. Smučilo mi se ovo lamentiranje depeesovaca nad zlehudom sudbinom bivše direktorke TVCG. Kao da svi po zadatku zaboravljaju da nju niko nije prognao, ni istjerao, ni smijenio. Sama je podnijela ostavku, sama pristala da bude moneta za kupovinu još jednog mandata vlasti. Na čiji je zahtjev i otišla. Po nabavnoj cijeni, da citiram sebe iz tog doba...
Bonus video:
