KONTRASTAV

Ordinacija „Kašičica”

Zahvaljujući protojereju i njegovom traktatu o pravoslavnoj mikrobiologiji, saznali smo štošta korisno
2993 pregleda 18 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock, Shutterstock, Shutterstock, Shutterstock, Shutterstock, Shutterstock, Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock, Shutterstock, Shutterstock, Shutterstock, Shutterstock, Shutterstock, Shutterstock

Je li to Bog ugodio, ili pak Nečastivi, da nam se najnovija kolumna protojereja Gojka Perovića u Vijestima, „Tajna Svetog pričešća u Pravoslavnoj ckrvi”, ukaže baš 30. marta, dakle istog dana kad i vijest da je Episkop valjevski Srpske pravoslavne crkve, Milutin, preminuo od posljedica infekcije korona virusom?

Zahvaljujući protojereju i njegovom traktatu o pravoslavnoj mikrobiologiji, saznali smo štošta korisno. Na primjer, to da je „crkvena istorija”, taj nadaleko čuveni kompendijum objektivnih istina, „prepuna izvještaja o zaustavljanju prirodnih zakona, pa i o izlječenju najtežih bolesti”. I taman kad sam se uplašio da će se, onako načitan i pun vjere, založiti za to da se, usred pandemije, prepustimo Božjoj volji, pa kako koga zapadne (kom prehlada, kom edem pluća), protojerej je pojasnio: SPC „poziva na poštovanje svih ljekarskih propisa u doba zarazne epidemije”. Ne samo, kaže on, da za to postoji „bogoslovski” razlog („ko se vjerom pričešćuje - garantovan mu je vječni, besmrtni život”), već, kako saznajemo, i „građanski”, zarad dobrobiti ne-hrišćana („ne možemo raditi „po svome” usred opšte nevolje”).

U prevodu: ne treba se uznemiravati zbog nedavnih snimaka ispred pravoslavnih hramova u Srbiji i Crnoj Gori, na kojima se vide vjernici kako čekaju u redu, sve poštujući razmak od po dva metra između sebe, ne bi li, u činu svetog pričešća, sklopili usne oko jedne te iste kašike. Redovi će nestati; vjera znači povjerenje; pastva će poslušati pastira.

Ako je, međutim, neko pomislio da će se, poslije devetstotinjak biranih riječi, poslanica na ovome završiti, duboko je lakovjeran. U svom velikom finalu, didaktički naslovljenom „Zašto jedna kašika?”, koje vrvi kako logičkom, tako i moralnom dosljednošću, Mr Protojerej nam objašnjava da njegova matična organizacija, zapravo, nema namjeru da obustavi bogosluženja usred pandemije, pa time ni redno lizanje istog predmeta.

Zašto? Zato što u Vidarskom biltenu Srpske pravoslavne crkve, uglednom medicinskom časopisu na crkvenoslovenskom koji izlazi na svakih 200 godina (ukoliko je ista prestupna a nije se ukazao krvavi mjesec oko Uskrsa), i čiji se jedini primjerci čuvaju na najvišoj polici hilandarske biblioteke, u radu „Da su nam jasnija neka pitanja našeg imunog sistema”, rukopisanom od strane oca-vrača Jezdimira, ljeta Gospodnjeg 1320, fino stoji: „Sveto pričešće nije od ovoga svijeta - pa samim tim ne može biti sredstvo širenja zaraze.”

Oprostite, slagah. Ovo srednjevjekovno naklapanje su ipak riječi protojereja Gojka. U istom maniru, on takođe poručuje da Crkva, taj vjekovni oslonac epidemiološke struke, baš nikad nije primijetila da princip mnogaja usta - jednaja kašičica ima bilo kakve veze sa širenjem zaraza. Nema veze što Srpsku pravoslavnu crkvu nauka zanima samo onda kad pokušava da je falsifikuje u apologetičke svrhe (u tom smislu, mazohistima preporučujem višetomno djelo „Naučno opravdanje religije”, dr Lazara Milina, kladim se jedan od udžbenika na cetinjskoj bogosloviji), niti to što, za razliku od nekih drugih vjerskih institucija (Katoličke crkve, recimo), nema pomena vrijednu tradiciju osnivanja bolnica niti sekularnih obrazovnih ustanova, poput, recimo, Loyola univerziteta. Ono, međutim, u čemu se veoma ističe je neprekidno podsticanje ludih i zbunjenih na intimne odnose, a u svrhu zgrtanja najovozemaljskije, vulgarne, materijalne i sasvim političke moći. (Ko ne vjeruje, neka progugla „Amfilohije Šešelj”, „Pahomije pedofilija” ili „Kačavenda raskoš”.)

Kad bi ih zaista bilo briga za zdravlje, kako svojih vjernika tako i nas ostalih, SPC bi bila jasna i dosljedna u svojim izjavama, ne pokušavajući da u istom dahu - moguće onečišćenom virusnim česticama - poruči i „držimo se propisa” i „ko oliže istu kašičicu, Bog ga čuva”. To je uvredljivo za ljudski intelekt, baš koliko i šibicarenje pomoću samo dvije prazne kutije. Ono što ne bi bilo uvredljivo: pozvati vjernike da se, dok pandemija traje, uzdržavaju od fizičkih kontakata mimo najbližeg okruženja; poslužiti se tehnologijom i organizovati pričešća putem interneta (jer ako je Bog svuda, zašto ne bi bio u mikroprocesoru?); pokazati ličnim primjerom šta odgovorno ponašanje u složenim uslovima znači. Nazovimo to pastirstvom ili liderstvom, svejedno je.

Možda će ovo protojereju Gojku zvučati, kao i svaka nauka, fantastično, ali nesrećni Episkop valjevski Milutin, zvanično 14. žrtva korona virusa u Srbiji, nije zaražen zato što nije dovoljno vjerovao. (Iliti Gojkovim riječima: „svakome biva po njegovoj vjeri”.) Zaražen je jer virus, bakterija, plijesan, meduza, zmija otrovnica, tigar, grom, auto na klizištu, klavir u padu s dvanaestog sprata - ne biraju svoje žrtve na osnovu iskrenosti vjere u pravoslavnog Boga. Ako Mr Protojerej zaista insistira na svemu što je napisao o iscjeliteljskoj moći pričešća, neka preko mantije navuče bijeli mantil i, uz Božju pomoć i snagu svoje vjere, otvori iscjeliteljsku ordinaciju „Kašičica”. Neka primi, po potrebi, svakoga ko želi da lizanjem istog predmeta okrijepi dušu i tijelo. Onda neka, po potrebi, skine bijeli mantil i, odjeven u zavičajno crno, svojim pacijentima s edemom pluća upriliči poslednje pričešće.

Autor je neurobiolog i pisac. Živi u Čikagu.

Preporučujemo za Vas