STAV

Esencija i korona

Mnogi sada metaforički govore o koroni koja nam, eto, pomaže da progledamo i, ako još ima vremena, prevladamo nejedinstvo u borbi protiv brojnih zala
2053 pregleda 1 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Svjedoci smo poplave kritičkih promišljanja na temu društvene i ekonomske realnosti potaknutih pandemijom.Te teme, naravno, nikada nisu bile odsutne, ali apokaliptična realnost korona prijetnje izbacila ih je u fokus interesovanja, makar u onim intervalima kada uspijevamo nekako odoljeti osjećanjima straha i zbunjenosti.

Svjedoci smo sjajnih djela solidarnosti, ali istovremeno i primjera sporog i egocentričnog reagovanja pa i moćnih država i pojedinaca. U svom balkanskom i regionalnom dvorištu svjedočimo profesionalnoj riješenosti i požrtvovanju, ali i žilavosti političkog primitivizma i populizma u uslovima neposredne životne prijetnje desetinama hiljada ljudi. Nisu li preči respiratori od svake nazovi političke (populističke) sujete?! Korona nas je sve bez izuzetka (siromašne, bogate, konzervativne, liberalne, desne, lijeve...) bolno trgnula i podsjetila da u civilizaciji, ipak, nešto suštinski ne valja. Kao da je bljesnula neka potiskivana i skrivana iskra svjetskog panlogizma, koja hoće da osvijetli brojna žarišta i uzroke svekolike civilizacijske ugroženosti.

Mnogi sada metaforički govore o koroni koja nam, eto, pomaže da progledamo i, ako još ima vremena, prevladamo nejedinstvo u borbi protiv brojnih zala. Sada se odjednom mnogima čini da je globalno svjetsko društvo manje ili više nezdravo i da mu nedostaje empatije, solidarnosti, progresivnosti itd.

Možda i nije čudno da nas uzdrmano tenzično stanje svijesti potakne na asocijaciju „kraja istorije“ Frensisa Fukujame. U ne tako davnim devedesetim američki prof. Fukujama je provokativno saopštio tezu o „kraju istorije“. Iako za sebe tvrdi da nije povijesni determinista, jer ne vjeruje u dijalektički progresivnu liniju razvoja društva ka krajnjem konačnom stepenu, usudio se najaviti kraj istorije. Time misli na konačnu pobjedu liberalno-demokratske ideje nad drugim alternativama, a nikako kraj društveno-ekonomskih dešavanja. I sve do velike finansijske krize i recesije prije desetak godina, činilo se da će liberalno-tržišni ekonomski globalizam, predvođen kapitalom zapada, gurati svijet u bolja vremena. Ispostavilo se da je liberalna demokratija, kao Fukujamina pretpostavljena krajnja destinacija razvoja društva, odvukla svijet u nove teške, pa i dramatične, teškoće. Pored sve jačih klimatskih i ekoloških ugroženosti, svjedoci smo zaraznog širenja terorizma, apokalipse arapskog proljeća, sirijske drame i izbjegličkog egzodusa, svjetske ekonomske recesije, oživljavanja ratnih sukoba, porasta klasnog raslojavanja i siromaštva, porasta broja gladnih.

Prevladavanjem dugotrajnog sukoba tržišno-kapitalističke i plansko-socijalističke ideje, rodio se globalizam kao utjelovljenje makijavelističke političke filozofije u čijem centru je ideja profita. Pokretačke snage globalizma ni u jednom trenutku nisu bile ideje pravednije raspodjele resursa, borba protiv nerazvijenosti i siromaštva. Iako naizgled sređen, sistem globalnog tržišta je multiplicirao faktore i rizike finansijskih transakcija i proizveo „pregrijavanje“ i globalnu krizu. Bio je to uvod u sve ono što će uslijediti: pokretanje trgovinskog rata između SAD i Kine, Isil i sirijska tragedija, ukrajinska kriza i druga geopolitička i ratna dešavanja u čijem temelju počiva imperativ supremacije svjetskog hegemona SAD. Pobjeda zapadne liberalno-demokratske ideje je, nekako, eliminisala lijevu dimenziju političke scene i ojačala nacional-populističke struje. Lijeve politike su na zapadu otišle ka centru i ne nude alternativu kapitalizmu. Globalni sistem postaje okvir koji diktira sistem vrijednosti i koji se ugrađuje u svijest pojedinca. Liberalna ekonomska ideja u globalnoj tržišnoj utakmici po principu „homo homini lupus“, devalvira etičke postulate i poništava socijalnu empatiju. Svijet ubrzano postaje čudno mjesto grabeži i poludjelih vrijednosti, pa je tako mjesečna plata nekog fudbalera 2.000 puta veća od plate naučnika koji treba da pomogne čovječanstvu radom na izradi cjepiva protiv korone. Čovjek ovog vremena svoju esenciju podređuje egzistenciji, dugoročnost kratkoročnosti, a etiku i humanizam profitu.

I dogodi se korona. Taj mali stvor (šta li je?) ne haje puno za to jeste li beskućnik ili milijarder koji sebe ubjeđuje da je njegovo stanje bogatstva prirodni red stvari. Eto, sada jeziva atmosfera hodnika bolnice Papa Giovanni XXIII u Bergamu kao da apostrofira Hajdegerov „Sein zum Tode“ (bitak ka smrti), ne više kao filzofsku zdravorazumsku dimenziju života, već kao odskorašnju sasvim izvjesnu tj. moguću alternativu ovakvom otuđenom životu.

Ali, čini se da upravo koronina prijetnja čovječanstvu može pomoći čovjeku da progleda i smogne snage da se promijeni, da se iz svoje otuđene ljušture vrati svojoj esenciji (ljudskosti).

Iako to nije čin nego dugotrajan proces, treba se nadati da, na sreću, nije kasno.