TELEVIZIJSKE I DRUGE IGRE

Juriš na prvo mjesto u - opoziciji

Uslova za slobodne izbore drastično je manje nego prošle godine, ali je opoziciona većina ipak prelomila u glavu i odustala od bojkota

9526 pregleda 127 reakcija 0 komentar(a)
Foto: Arhiva Vijesti
Foto: Arhiva Vijesti

Ode strani okupator, zvanično se kovid19 povukao sa naše teritorije poslije samo tri mjeseca. Ovaj domaći, depees89, nakon tri decenije ne pokazuje ni početne simptome kapitulacije.

Nema ni razloga, sve dok je opoziciona vojska na pogrešnim pozicijama. I u rasulu...

U rasulu sam i ja, nikako da se oslobodim onog disocijativnog poremećaja koji je probudila korona.

Podstanari u glavi svađaju se i dalje bez pauze, samo što su ovih dana promijenili dnevni red.

Nije više u pitanju neljudsko ponašanje partijskih komesara tokom tromjesečne epidemije, nego ono što nam sljeduje poslije nje.

Za početak, razbijena je i posljednja trunka iluzije da su sloboda, pravda i jednakost ikad mogući pod depeesom.

Ne samo dok je najjači u ovakvoj vlasti, nego i kad bi, ako ikad bude, postao najslabija karika u nekoj drugačijoj koaliciji.

Zato što depees89 nije partija, nego epidemija. Nezaustavljiva bez stavljanja u izolaciju na najmanje osam godina...

***

Ima li smisla, nakon tridesetogodišnje autokratske vladavine, izlaziti na izbore koje takav režim organizuje po svojoj mjeri?

Ako nema, a iskustvo daje samo taj odgovor, jedina alternativa je bojkot. Ne samo izbora, kad već neće da ih odloži, nego svega ostalog što vlast kontroliše...

Zato mi suludo izgleda ovaj najava opozicione većine da joj pravi čapras-divan u parlamentu sve do sudnjeg dana. I tako unaprijed legalizuje sve što je depees naumio da uradi.

Trideset godina izlazili smo na izbore između njegova dva zla, birajući navodno ono manje.

Prva zabluda bila je pobjeda Momira Bulatovića. Uprkos porazu Branka Kostića, dobili smo rat, sankcije i međunarodni šverc.

Mantri o manjem zlu, većina je nasjela i drugi put. Milo Đukanović jeste pobijedio Momira Bulatovića, ali i Crnu Goru.

Zapad jeste zaustavio rat i sankcije, ali je švercu progledao kroz prste. Dobili smo organizovani kriminal, još organizovaniju korupciju i najorganizovanije zarobljavanje države i svih nas u njoj.

Uzdati se, poslije svega, u nekakvo zdravo krilo depeesa nije put ka još jednom manjem zlu. Nego ka još jednoj velikoj prevari.

Na njen činjenični opis ne moramo čekati do izbora, nacrtao ga je Milan Popović u Načisto.

Teške su mu optužbe? Možda, ali meni teže pada što su istinite. Naročito one o opstanku na vlasti po cijenu krvi.

***

Meni opstanka nema ni do proglašenja zvanične kampanje, a kamoli otvaranja birališta, ako ne nađem privremeni smještaj na nekom katunu bez kablovske i interneta.

Zahvaljujući neviđenoj brzini kojom dio opozicije prelama u glavu, za dan i po pišem treću verziju nastavka kolumne.

Tek što sam se razbaškarila po tradicionalno omiljenoj - meni, ali nažalost ne i većini opozicionara - predizbornoj temi, bojkotu, kad jedan od lidera Demokratskog fronta grunu iz skupštinske klupe:

- Pobijedićemo sami na ovim izborima!

I hoće, ali ne vlast, nego opoziciju. Dovodeći je, za početak, pred svršen čin separatnom zvaničnom najavom izlaska na izbore.

I odričući se, još zvaničnije, 18 poslaničkih potpisa ispod Sporazuma za budućnost. Uključujući sva tri liderska.

I odustajući, na najzvaničniji mogući način, od redovnog zaklinjanja u "tradicionalne vrijednosti na kojima je počivala Njegoševa Crna Gora"...

Ne mislim pritom na tragičnu istoriju koja kaže kako je Njegoš umio i glavu da odsiječe zbog kršenja riječi.

Nego na našu badijavnu realnost u kojoj se časnije upravljanje državom najavljuje kršenjem ne samo riječi, nego i potpisa stavljenog pred desetinama hiljada svjedoka.

***

Krhko je moje znanje o Njegoševim kodeksima, ali matematiku znam bar na nivou osnovne. A ona kaže da 28 posto nije apsolutna većina, nego nešto malo više od četvrtine.

I to pod uslovom da svi punoljetni Srbi izađu na izbore i da svi glasaju za DF.

Što u praksi nije izvodljivo, sve i da mitropolit Amfilohije oprosti kršenje riječi u decembru u Podgorici, zbog prisustvovanja naopakom usvajanju isto takvog zakona.

I izbriše ružne slike iz Nikšića, kad su "nečiji aktivisti" pripomogli policiji da zapečati sudbinu mirnih litija, a mitropolit bio prinuđen da bira manje zlo.

I zaboravi, u međuvremenu žestoko naglašenu, bliskost sa srpskim patrijarhom i predsjednikom, toliko privrženim mitropolitu da je falio još samo katul-ferman.

***

Što se to tako drastično poboljšalo u Crnoj Gori za ovih 14 mjeseci da se u kampanju krene ne samo bez dogovora sa ostatkom opozicije, nego i bez okvirnog datuma?

Umjesto u kovertama po Zeti, novac se u torbama iznosi iz komšijskih Plantaža.

Zarobljene institucije - Vrhovno tužilaštvo i Agencija za korupciju - sad su ostale i bez glave.

Javnom medijskom servisu je nasađena nova, po javnu riječ najopasnija u posljednjih trideset godina.

Ni kampanja depeesa nije drugačija za jotu. Država je u pitanju, kupi, zaprijeti, ucijeni, inače glavari završiše u Spužu...

Od Vlade građanskog jedinstva, koju je trebalo da čine po jedna trećina predstavnika stranaka vlasti, opozicije i nestranačke ličnosti, nema ništa.

A što je bilo sa ostalim uslovima? Onim zbog kojih su se sve opozicione partije obavezale da "neće učestvovati ni na jednim izborima, lokalnim, državnim i predsjedničkim"...

Nije ispunjen nijedan!

***

Ističe vrijeme za ispravke, tek sad primijetih da sam tražeći mane liderima Fronta i sama prekršila riječ iz oktobra 2016.

Nije data u ime 77.784 birača, niti pred desetinama hiljada građana, ali krenuh ipak da se pospem pepelom, kad puče grom iz Demokrata.

- Doživjeće depees najveći poraz na narednim izborima, kakav će se prepričavati decenijama - odjeknulo je sa vrha, ali ne partije nego budvanskog parlamenta.

Neće, biće poražene samo neke manje stranke koje su im do sada vjerovale.

I poveći dio manjinske Crne Gore koji im je aplaudirao 30. marta prošle godine. Nadajući se zajedništvu makar onih stranaka koje sebe nazivaju građanskim.

I osam poslanika koji su, u ime 38.327 birača, tog dana stavili potpis na Sporazum o budućnosti.

I, bojim se, stranka ucijelo.

Stvarno je porazno kako je časkom prelomila samo dan poslije Fronta. I samo sedmicu nakon sopstvene ponude u sedam tačaka. I sve to uoči razgovora o bojkotu, na koji se obavezala prošle godine.

***

- Ako bog da, u septembru ćemo imati vlast i na državnom nivou - najavljeno je iz Budve.

Nažalost, nećemo, zahvaljujući i ovom utrkivanju sa Frontom za prvo mjesto u - opoziciji.

Ako se depees tako pobjeđuje, onda stvarno ne znam što je sigurni put u poraz. Zato što matematika izračunava sve: 20,32 plus 10,1 jednako je 30,33.

Mala je sad vjerovatnoća da će Crnogorci, Bošnjaci, Albanci i Hrvati, naročito poslije onolike partijske patnje zbog zlehude sudbe Srpske crkve, navaliti da glasaju Demokrate, a kamoli DF.

A što će uraditi stranke koje dobiju te glasove, ne znam. Jasno je samo da nikad više ništa neće vjerovati ni DF-u ni Demokratama. Nakon što su za kršenje sporazuma sa građanima saznale - iz televizora.

P. S. Ne odričem se vlastitih potpisa ima i četrdeset godina, pa neću ni ovoga, tako sam nekako odgovorila na poziv Džemala Perovića za sastanak potpisnika iz Odupri se sa 39 poslanika. Uz preventivnu napomenu da se uspjehu ne nadam. Za razliku od većine opozicionih lidera, trudim se da učim i na svojim greškama. Zato od prošlog proljeća pouzdano znam da u politici nijesu neophodni ni mozak, ni srce. Dovoljan je jak želudac, a ja sam po tom pitanju baš u oskudici...