EVROPA KOD KUĆE I VANI

Trijanonski ugovor: Trauma nakon Velikog rata i danas obilježava Mađarsku

Prije tačno 100 godina Mađarska je Trijanonskim ugovorom bila prisiljena da prizna krivicu za Prvi svjetski rat i ostane bez dvije trećine svoje državne teritorije: nacionalna katastrofa koja do danas oblikuje politiku Budimpešte

9237 pregleda 1 komentar(a)
Mađarska delegacija napušta Grand Trianon Palace nakon potpisivanja sporazuma 1920., Foto: Wikipedia
Mađarska delegacija napušta Grand Trianon Palace nakon potpisivanja sporazuma 1920., Foto: Wikipedia

Odnos Mađarske prema svojim istočnim susjedima je napet, kako odavno bio nije. Konflikti imaju istorijsku pozadinu, koju van Mađarske rijetko ko poznaje, ali koja je u toj zemlji do danas ostavila duboke duševne rane i bez koje se ne može shvatiti mađarska politika: prije tačno 100 godina potpisan je Trijanonski mirovni ugovor kojim je okončan I svjetski rat, a koji je za Mađarsku značio ogromne teritorijalne gubitke.

U zamku Grand Trianon pored Versaja mađarska delegacija potpisala je mirovni ugovor, koji su joj na sto stavili predstavnici sila pobjednica u ratu. Uslovi su za Mađarsku bili najveća zamisliva nacionalna katastrofa: morala je da se odrekne dvije trećine teritorije: Burgenland je pripao Austriji, Slovačka i Karpato-Ukrajina Čehoslovačkoj, Transilvanija i veliki dio Banata Rumuniji, a Vojvodina novom Kraljevstvu Srba-Hrvata-Slovenaca (potonjoj Jugoslaviji).

Skoro trećina od oko 10 miliona Mađara je time odjednom morala da živi van dotadašnje mađarske države. Na oduzetim teritorijama su se nalazili i najveći rudnici željeza, najveća nalazišta uglja i četiri petine svih dotadašnjih mađarskih šuma.

Posljednji čin tragedije

Ceremonija potpisivanja ugovora je bio posljednji čin tragedije, započete dvije godine ranije. Već u poznoj fazi I svjetskog rata predstavnici različitih nacionanih pokreta u Parizu, Vašingtonu i Londonu bili su uspješni u lobiranju za svoje narode: 28. oktobra 1918. proglašena je nova češko-slovačka država, dan potom i nova država južnih Slovena, a mesec kasnije je objavljeno ujedinjenje Transilvanije sa Rumunijom. Sve ove promjene izgleda političke karte Evrope su donete jasno na štetu Mađarske.

Kad je 18. januara 1919. u Versaju otvorena mirnovna konferecija, Mađarska - kao i sve ostale države koje su poražene u ratu - nije bila direktno prisutna. Sa druge strane: Rumunija, Čehoslovačka i južnoslovenska Kraljevina - koje su vojnim okupacijama već bile stvorile činjenice na terenu – mogle su na mirovnoj konferenciji da brane svoje teritorijalne pretenzije: često sa vrlo problematičnim kartama i statistikama.

Kad je u januaru 1920. u Mađarskoj objavljen tekst Ugovora, zemlju je zapljusnuo talas užasavanja koji je klumnirao u paroli “Nem! Nem! Soha!” (Ne! Ne! Nikad!): Mađari se nikad neće pomiriti sa gubitkom dvije trećine svojih teritorija.

Mapa Mađarska
Mapa Mađarskafoto: Wikipedia

Strane sile

Nedjeljama je u mađarskom parlamentu žustro diskutovano o tome da li da se odbije potpisivanje omraženog Ugovora. Ali bez ugovora sa silama pobjednicama zemlja bi totalno kolabirala: snabdijevanje osnovnim životnim namirnicama je - poslije ratnih godina - bilo krajnje problematično, veliki djelovi države već okupirani stranim silama, austrijsko-ugarska dvostruka monarhija se raspala u rvanju oko novog poretka su se mađarske političke partije - u svom ekstremizmu - borile jedna protiv druge do krvi.

U tom haosu su se još i stotine hiljada otpuštenih mađarskih ratnih zarobljenika vratilo kući, u vrlo lošem stanju. Mađarskoj tako ništa nije bilo preostalo ništa drugo nego da uz škrgut zuba stavi potpis na diktat mirovnog sporazuma. Do danas je “Trijanon” za puno Mađara pojam vrišteće nepravde.

Član 161 Trijanonskog ugovora (koji je tekstualno skoro identičan Članu 231, onom o “krivici za rat”, Versajskog ugovora) pripisuje Mađarskoj i njenim saveznicima krivicu za izbijanje rata. Uzalud je Mađarska argumentovala da je protiv sosptvene volje uvučena u rat. I stvarno je predratni premijer Mađarske Istvan Tisza - poslije atentata na nadvojvodu Franca Ferdinanda u Sarajevu - bio izričito protiv toga da se Srbiji uputi ultimatum koji ona ne može da ispuni. Ali Tisza ni u kom slučaju nije bio političar pomirenja: kasnije je odobrio sve kaznene operacije protiv Srbije.

Odlučujući segment za presudu sila pobjednica je bila činjenica da se Austro-Ugarska cijele četiri godine borila kao dio Sila osovine i da je kao takva izgubila rat. Na konferenciji u Parizu Mađarska je sve do potpisa pod mirnovim ugovorom tretirana kao neprijateljska sila te stoga, pri problematičnim pitanjima, nije imala šta ni da kaže ni šta da želi.

Da bi se shvatilo kako je došlo do toga, mora se vratiti u prošlost: 1867. je regulisano izjednačenje između Austrije i Mađarske, stvorena je dvostruka monarhija, Austro-Ugarska. U toj državi je Mađarska dobila apsoluno pravo da vodi svoju samostalnu politiku. Sem spoljne i vojne, koje je i dalje definisala kuća Habsburga. Za razliku od Austrije, koja je sebe doživljavala kao višenacionalnu, Mađarska je sebe vidjela isključivo kao nacionalnu državu mađarskog naroda, iako je u njoj živjelo nevjerovatno puno Rumuna, Slovaka, Njemaca, Ukrajinaca i Južnih Slovena.

Netolerantna politika prema manjinama

Kroz rigidnu politiku mađarizacije vlada u Budimpešti je uspjela da do početka I svjetskog rata broj osoba koje se deklarišu kao Mađari popne na skoro 50%. Socijalni uspon je za pripadnike manjina bio moguć samo direktnim prihvatanjem političkog mađarstva, što je podrazumijevalo mađarizaciju cijele familije - uključujući i ime i prezime. Jezička i kulturna prava manjina su bila sve više vidno ograničavana, a politički sistem tako konstruisan da je ugarska elita bila jedina privilegovana. A ona je stalno i svim silama manjinama stavljala do znanja da se, u odnosu na njih, smatra kulturno nadmoćnom.

Može sad da se spekuliše oko toga da li je uzrok za krajnje intolerantnu politiku prema manjinama bio strah Mađara da će njih jeziku potonuti u slovensko-germanskom moru naroda, koje ga ja okruživalo. Ali nemađari su politiku Budimpešte doživjeli kao brutalni šovinizam i bunili se. No, stremljenje mađarskih manjina ka nacionalnoj nezavisnosti nije bilo samo prosta reakcija na represivnu politiku mađarske vlade: jačanje nacionalne svijesti je bilo karakteristika tadašnjeg evropskog duha vremena.

Ko god Trijanonski ugovor napada kao ogromnu nepravdu, mora sebi da dopusti pitanje: da li je ophođenje Mađarske prema njenim manjinama takođe bila velika nepravda. I mora da objasni kako je onda trebalo da izgleda pravedni poslijeratni mirovni ugovor za sve nacije bivšeg carstva Habsburga. Da li se nepravda “Trijanona” sastoji u tome što je rasparčana Velika Mađarska

Mađarska pozicija je u ovom pitanju već pri predaji nacrta ugovora bila nekonzistentna: šef mađarske delegacije je insistirao na očuvanju teritorijalnog integriteta svoje zemlje: iz istorijskih, privrednih, kulturnih i geografskih razloga. Ali za one djelove zemlje, koji treba da budu oduzeti Mađarskoj tražio je održavanje referenduma: sve poštujući princip samoopredjeljenja naroda, koji je proklamovao predsjednik SAD V. Vilson. No, u Parizu su odluke već davno bile pale. Jedini referendum koji je dopušten Mađarskoj bio je onaj oko Soprona koji je održan 1921, u svađi za teritorije između oba gutnika rata: Mađarske i Austrije.

Kraljevstvo bez kralja

Poslije “Trijanona” su u onom, što je od Mađarske preostalo, manjine činile još samo 10 odsto stanovništva. Udio ugarske manjine u novim državama je bio ovako raspoređen: u Čehoslovačkoj oko 5, u Rumuniji 9 a u Kraljevini Jugoslaviji 3 odsto. Sile pobjednice - prije svega Francuska - iz strateških razloga su htjele da u istočnoj Evropi stvore bedem skrojen od malih država. Stvaranje “čisto” nacionalnih država je bilo nemoguće, a povlačenje novih granica na štetu Mađarske prihvatljivo. Optužbe Mađarske da je poslije I svjetskog rata bila nepravdeno tretirana što se tiče pitanja granica, zato su razmuljive.

U martu 1920. je Miklos Horthy, posljednji vrhovni komandant carsko-kraljevske ratne mornarice Austro-Ugarske, izabran za regenta carstva. Koje nije postojalo. Mađarska je bila kraljevina bez kralja, čiji je državni poglavar bio admiral bez mora i mornarice. Čim je postavljen na dužnost, Horthy je bio prisilljen da prihvati Trijanonski ugovor.

Jednom njemačkom generalu on je tada rekao da su Mađari uvijek vodili časnu i korektnu politiku, ali da su od sada pak prinuđeni da se ponašaju kao balkanska zemlja. Skoro četvrt vijeka je Horthy ostao na vlasti, a centralni cilj njegove vladavine je bio: revizija diktata iz Trijanona. Tom cilju je bio podredio sve.

Njegova početna nadanja u pomoć Velike Britanije su se brzo raspršila, što ga je natjeralo na približavanje prvo fašističkoj Italiji, a kasnije nacionalnim socijalistima u Njemačkoj: potez, koji Horthyju - kao otvorenom antisemiti i gorućem antikomunisti - ideološki nije previše teško pao. Ali mu je veoma teško palo ophođenje i komunikacija sa vulgarnom ličnošću njemačkog kancelara Adolfa Hitlera.

Hitler je bio spreman da temeljno podrži revizionizam Mađarske, ali ne bezuslovno. “Ko ‘oće da papi, taj mora da učestvuje u kuvanju”, rekao je carskom regentu bez carstva. Jeste da je Horthy svim silama pokušavao da cijenu za njemačku pomoć svede na minimum, ali i tu je pravio račun bez krčmara iz Berlina.

U novembru 1938, samo koju nedjelju poslije Minhenskog sporazuma kojim je inicirano raskomadavanje Čehoslovačke, Mađarskoj je I Bečkom arbitražnom odlukom dodijeljena južna Slovačka i dio Karpato-Ukrajine. U martu 1939. Mađarska je, uz dozvolu Berlina, anektirala ostatak Karpato-Ukrajine. A u avgustu 1940. je II Bečkom arbitražnom odlukom dobila i sjevernu Transilvaniju.

Kad je u proljeće 1941. u Budimpeštu stigao zahtjev nacionalnih socijalista iz Berlina da se Mađarska pridruži napadu na Jugoslaviju, Horthy je zapao u tešku dilemu, jer je tek koji mjesec ranije sa tom Kraljevinom potpisao ugovor o “vječnom miru”. Ali čežnja za povratkom teritorija izgubljenih Trijanonom je bila jača od časti: mađarska armija je na strani Njemaca umarširala u Jugoslaviju.

Ovako brutalno kršenje tek potpisanog ugovora o miru nije mogao ni da shvati ni da prihvati Horthyjev premijer Pal Teleki. Visoko cijenjeni profesor geografije i utemeljitelj mađarskih izviđača nije mogao da podnese gubitak časti i obraza zbog kršenja ugovora koji je potpisao sa Beogradom. Izvršio je samoubistvo. U oproštajnom pismu Horthyju je napisao: “Mi smo našu čast ovom odlukom bacili na smetlište. I stavili se na stranu razbojnika. Admirale, sad smo mi nekrofili, koji se iživljavaju nad leševima! Jad i bijeda od nacije.”

Pal Tekeli
Pal Tekelifoto: Wikipedia

Za nagradu za učešće u komadanju Jugoslavije, Mađarska je dobila dio Vojvodine. Saradnja Budimpešte sa nacionalno socijalističkim režimom u Berlinu se nastavila i dovela zemlju do katastrofe gigantskih razmjera: u bitkama protiv SSSR-a u januaru 1943. na obalama Dona II Mađarska armija od 200.000 vojnika bila je skoro potpuno uništena. U nedjeljama dugim borbama oko Budimpešte u zimu 1944/45. palo je još 150.000 Mađara. A pola miliona ugarskih Židova je ubijeno za vrijem trajanja rata.

Bestijalni lov na Židove

Deportacija Židova u Aušvic počela je u maju 1944, mjesec dana pošto je Njemačka okupirala Mađarsku. Hitler je bio obaviješten da Horthy i njegova vlada planiraju da izađu iz rata. I pored sve lične mržnje prema njima, Horhy je dugo odbijao da Hitleru isporuči mađarske Židove. Poslije okupacije Mađarske ga je, i pored toga, Hitler ostavio na mjestu carskog regenta. Ali samo na kratko. Već u oktobru 1944. ga je svrgao, a vlast su preuzeli “Strelasti križevi”, mađarski nacionalni socijalisti, koji su u kratkom vremenu omogućili uništenje na stotine hiljada Židova, uz saradnju mađarskih državnih službi.

Na kraju II svjetskog rata Mađarska je opet bila na gubitničkoj strani i u februaru 1947. morala je da potpiše novi mirovni ugovor, koji su joj diktirali novi pobjednici. Izuzimajući minimalne korekcije, vraćena je u granice iz 1920 - definisane u Trijanonu. Ime Mađarske je, kaže tamošnji istoričar Gyula Szekfue, na mirovnoj konferenciji već prethodno bilo kompromitovano: kao Hitlerovog posljednjeg saveznika i kao prekršitelja mirovnog ugovora sa Jugoslavijom, te agresora na nju.

Trijanonski ugovor je za Mađarsku u toj mjeri bio rez u istorijskom biću naroda da je nolens-volens zauzeo prominentno mjesto u nacionalnom sjećanju.

foto: MTI Institute of Photography / Military History

Stogodišnjica bi za Mađarsku mogla da bude povod da, uprkos bolnim gubicima dvije trećine teritorije države, pokuša da shvati perspektive drugih nacija i porazmisli o fatalnim posljedicama revizionističke politike.

Nacionalni identitet Mađara neće zbog toga biti doveden u pitanje. Mađarski narod ima puno toga na šta može biti veoma ponosan: odlične književnike, umjetnike, naučnike i istraživače, prelijep jezik, divna prirodna prostranstva i spektakularnu kulturnu zaostavštinu.

(Neue Zürcher Zeitung/NZZ)

Prevod: Mirko Vuletić

Preporučujemo za Vas