STAV

Sad im fale domaći turisti

Dok od države čekaju “pakete”, turistički poslenici se opet ljute na crnogorske građane, jer bi, kako vele, „domaći turisti mogli da poprave sezonu“

8480 pregleda 24 reakcija 16 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shuterstock
Ilustracija, Foto: Shuterstock

Dok smo, kao djeca, 70-ih godina prošlog vijeka, od naših sestara (i)li braće ljeti dobijali razglednice sa Crnogorskog primorja, pitali smo se zašto je nama suđeno da živimo u bezvodnom kamenjaru, dok oni tamo na Jadranu rade samo 3-4 mjeseca u godini, prodajući blagodeti mora i sunca, koji ne pripadaju samo njima.

Turizam u SFRJ je imao dugu i bogatu tradiciju. Odnos domaćih i stranih turista porastao je sa 98:2 1950. godine na 60:40 1970. godine Tako je bilo do 1987. Hiljadu devetsto osamdeset devete godine od 20,5 miliona turista (100,3 miliona noćenja ) 42,4 odsto bili su strani. Domaći turizam je doživio ekspanziju od 1968. do 1978, sa stalnim rastom do 1987. godine (prof. dr Stevan M. Stanković, Beograd, 1987, Branislava Hristov, Beograd).

SFRJ je, pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija, 1969. godine uradila Regionalni plan Južni Jadran kojim je bilo predviđeno 13 turističkih autonomnih oblasti, koje su međusobno povezane, od kojih u Crnoj Gori: Boka Kotorska (sa centrom Herceg Novi), Budvansko primorje (Budva), Ulcinjsko primorje i Skadarsko jezero (Ulcinj) i Centralno zaleđe (Cetinje). Tadašnji planeri su predvidjeli izgradnju aerodroma Ulcinj, autoputa u zaleđu, magistrale duž cijelog Primorja, opstanak rezervata prirode, kao integrisanje poljoprivrede i industrije u službi turizma. Regionalni plan je striktno zabranio gradnju na obali mora! (portalanalitika.me)

Došla su nova vremena, u kojima su crnogorski reformatori, zajedno sa svojim prijateljima tajkunima, stranim i domaćim, željni brze i lake zarade, crnogorski turizam razvijali na svoj način. Crnogorsko more je postalo nedostupno za domaće goste, jer ni sa Lovćena ne možemo pogledati morsku pučinu ako ne platimo za taj pogled. Podrazumijeva se da prvo platimo izlazak na Lovćen! O rasprodaji i betoniranju morske obale i primorskih gradova, uključujući i istorijsku baštinu, decenijama se priča i piše. O tome neka sudi domicilno stanovništvo koje, manje više, živi pod stranim zastavama…

Proteklih godina slušali smo vapaje crnogorskih hotelijera o nedostatku radne snage, koji su kritikovali nezapolene građane, kako „neće da rade po 10-12 sati dnevno i da zarade“, zaboravljajući da obezbijede podnošljive uslove za sezonce, koji ne žele “hljeb sa devet kora”.

Ovog ljeta, dok pandemija korona virusa hara planetom, naši (i ne samo naši) turistički poslenici liju krokodilske suze, jer nema turista. Dok od države čekaju “pakete”, opet se ljute na crnogorske građane, jer bi kako vele „domaći turisti mogli da poprave sezonu“. Misle li oni na iste domaće turiste koji proteklih godina nijesu imali pristup mnogim plažama, a kamoli hotelima? Zar je pandemija ugrozila samo turizam? Koliko je radnika u Crnoj Gori ostalo bez posla?! Dvije trećine naših građana je i prije korone živjelo u siromaštvu, pa im je odmor izvan kuće pusti san, a mnogi nemaju ni kuću. Cijene ugostiteljskih usluga su visoke, dok poštovanje higijenskih i zaštitnih mjera ne garantuje bezbjednost. Ako “moramo da živimo sa virusom”, zašto bismo debelo platili da ljetujemo sa virusom?!

Najlakomiji “dobročinitelji” su sa Fondom PIO potpisali ugovore za ljetovanje penzionera na rate, bez popusta naravno. Zarad sopstvenog interesa spremni su izgleda da ugroze zdravlje ionako ugrožene populacije. U Fondu PIO su zaboravili da su tamo nekim tajkunima prodali hotel “Centar” Igalo, u kome su ljetovali penzioneri, kojima danas, u doba korone, velikodušno preporučuju odmor u skupim hotelima.

Hvala za pažnju, mi poštujemo socijalnu distancu!