Najgora je, kažu stručnjaci, škola. Užasno opsežni programi, nastava i zadaci po cijeli dan, pa uz to još i kompetitivnost, očekivanja roditelja i okoline, hladnoća koja se ne osvrće na dijete, nego samo na ocjene i uspjeh. S koliko si prošao? Samo trojka iz matematike? Gdje se misliš upisati s ovakvim ocjenama?
Djeci smo za blagdane pod bor istovarili hrpe igračaka, slatkiša i drangulija. Djeca su svim hrvatskim političarima na jeziku kad se kunu u motive svojih politika. Broj djece po statističkoj ženi smatramo ogledalom uspjeha društva. Vijesti o gladnoj, bolesnoj i zanemarenoj djeci najbrže aktiviraju dugme za plakanje. Rađajte, zašto ne rađate, viču stranke i Crkva. Kaže se da su djeca naša budućnost.
No, da je pitati njih, djecu, shvatili bismo da oni ne žive u toj slatkoj bajci koja ih na riječima stavlja u centar svemira. Evo zastrašujućeg podatka iz novog istraživanja, provedenog u zagrebačkim vrtićima i osnovnim školama: “Svaki peti 12-godišnjak ima problem s mentalnim zdravljem, a svaki deseti kliničku depresiju koja zahtijeva liječničku pomoć”.
Jao i joj. U razredu s 30 učenika, čak šestero očigledno treba pomoć stručnjaka za “ljudske duše” i, ako je ne dobije, i to na vrijeme, bit će velike nevolje. Oko 50 posto psihijatrijskih bolesti razvije se već u djetinjstvu i adolescenciji.
Pod brojke su se potpisali istraživači, psiholozi i psihijatri pa valjda ne treba sumnjati. Kad je ovako - a postotak djece za koju je zatražena stručna pomoć vjerojatno je samo vrh ledenog brijega - podmladak nam je jako loše. Kako se u svemu uspoređujemo sa svijetom, moramo i u ovome. Svjetski pokazatelji kažu da od psihičkih poremećaja pati jedan do dva posto djece u dobi od 12 godina. Kod nas je to 20 posto. Zašto? Otkud toliko nesretne i nestabilne djece kad su ona cijelom društvu “sve na svijetu”?
Moglo bi se nagađati da je to zbog siromaštva i trauma socijalne nejednakosti. Jedan “my little pony” sa šarenom grivom i krilima, a ti su sada špica kod manje djece, košta 150 kuna. I moraš ih imati barem pet. A gdje su još dvorci, ruksaci, čizme, bicikli, haljine s tilom, rođendani u igraonicama, engleski, ritmika i sport, ljetovanja i drugi statusni simboli među najmlađim naraštajem. Pa poslije dođu mobiteli i sve ostalo.
Onda je tu razorni faktor rastrzane obitelji gdje majka i otac dirinče po cijele dane, a djeca su sama, nikad juhe na stolu, šetnje po šumi, ni pravog razgovora o dječjim pitanjima i strahovima. Pa rastave, potkusurivanje preko djece i igre moći.
No ono što smatramo najtoksičnijim po nježna srdašca naših najmlađih - ipak nije najgore. Najgora je, kažu stručnjaci, škola. Užasno opsežni programi, nastava i zadaće po cijeli dan, pa uz to još i kompetitivnost, očekivanja roditelja i okoline, hladnoća koja se ne osvrće na dijete, nego samo na ocjene i uspjeh. S koliko si prošao? Samo trojka iz matematike? Gdje se misliš upisati s ovakvim ocjenama?
Splitski psihijatar kaže da mu po pomoć već dolaze odlikaši s dvije četvorke. A pritom u sustavu nema dovoljno podrške za nesigurnu i potištenu djecu koja osjećaju da ne mogu udovoljiti zahtjevima onako kako se od njih očekuje. Primarna zdravstvena zaštita reagira na upalu grla i vodene kozice, ali ne vidi stres, tjeskobu, anksioznost i depresiju.
Zdravstveni odgoj bi puno pomogao, ali u naše se škole ne može probiti. U zbornicama ni psihologa, ni pedagoga, ni blizu dovoljno, savjetovališta postoje samo u većim gradovima. Pa eto posla za ministricu Divjak i za ministra Kujundžića. Djeca pucaju po šavovima, a oni prčkaju po sustavu.
Bonus video:
