POLITIKA I EKONOMIJA

Pandemija neizvjesnosti

Najvažniji zadatak vlasti sada je da pokušaju da umanje ogromnu neizvjesnost, koju je stvorio kovid-19, i nastave da daju vanrednu pomoć onima koji su najviše stradali. Jer, čak i kada loši period bude iza nas, osjećaj nesigurnosti, najvjerovatnije će ostati u svjetskoj ekonomiji još dugo

6451 pregleda 1 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Printscreen
Ilustracija, Foto: Printscreen

U mjesecima koji dolaze saznaćemo koju će formu imati predstojeći globalni oporavak ekonomije. Uprkos entuzijazmu na berzama, situacija oko kovida-19 ostaje, a to je - potpuna neizvjesnost. I zato će, nezavisno od daljeg toka pandemije, globalna borba sa virusom, najvjerovatnije, još dugo uticati na rast ekonomije, zaposlenost i politiku.

Počnimo od dobrih vijesti, koje su u principu moguće. U optimističkom scenariju regulatori će do kraja godine odobriti barem dvije osnovne vakcine prve generacije protiv kovida-19. Zahvaljujući izuzetnoj podršci države u vidu propisa i finansiranja, proizvodnja vakcina počeće i prije završetka kliničkih ispitivanja na ljudima.

Kad odluče da su vakcine efikasne, biotehnološke firme imaće na kraju godine već oko 200 miliona spremnih doza i potencijal za povećanje njihove proizvodnje do nekoliko milijardi. Distribucija vakcina će sama za sebe biti kolosalan posao, između ostalog i zbog toga što društvo treba ubijediti: vakcina koja je brzo dobila dozvolu za upotrebu je - bezopasna. Ako sve bude kako treba, već krajem 2021. stanovnici bogatih zemalja koji žele da se vakcinišu moći će to i da učine.

U Kini će do tada biti vakcinisano praktično čitavo stanovništvo. A nakon par godina biće vakcinisana i glavnina svjetske populacije, uključujući i stanovnke zemalja u razvoju.

Takav scenario izgleda realno, ali njegova realizacija ni iz daleka nije zagarantovana. Može se ispostaviti da je korona virus izdržljiviji nego što se očekuje, ili da su vakcine prve generacije efikasne samo kratko vrijeme, a da su neželjena propratna dejstva jača nego što se pretpostavljalo.

Ali čak i u toj situaciji, do postepene normalizacije ekonomskih uslova može dovesti poboljšanje protokola testiranja, izrada efikasnijeg antivirusnog liječenja, a takođe i aktivnije poštovanje, u zajednici i (hoćemo da se nadamo) kod političara, preporučenih smjernica ponašanja. Treba napomenuti da je užasna pandemija gripa od 1918. do 1920. godine, koja je ubila 50 miliona ljudi u čitavom svijetu (većinu upravo u drugom talasu), vremenom počela da se povlači i na kraju sasvim nestala bez ikakve vakcine.

U pesmističnijem scenariju - prije nego što se završi ova kriza mogu početi druge, na primjer naglo pogoršanje američko-kineskih trgovinskih neslaganja; napadi sajber terorista ili čak sajber rat; prirodne katastrofe vezane za klimu; ili veliki zemljotres.

Osim toga, čak ni optimistični scenario ne predviđa obavezno brzi povratak dohotka na nivo iz 2019.

Mogu biti potrebne godine da ekonomski rast nakon pandemije (ako uopšte počne) omogući da se dođe do oporavka ekonomije poslije duboke recesije: u skladu sa savremenom definicijom, to znači povratak na prethodni nivo dohotka po stanovniku.

I mada je pandemija naglasila ogromni problem nejednakosti u razvijenim zemljama, siromašne zemlje danas stradaju mnogo više. Po svemu sudeći, mnoge zemlje u razvoju će se boriti sa kovidom-19 još mnogo godina i za njih je veoma realna prijetnja da izgube tok decenijskog razvoja. Samo vrlo mali broj vlada ima mogućnost da daje vanrednu pomoć iz budžeta u obimima koji su uporedivi sa pomoći u SAD, Evropi i Japanu. Dugotrajna recesija u zemljama sa niskim dohotkom će, najvjerovatnije, dovesti do epidemije dužničkih i inflacionih kriza. Međutim, kriza kovida-19 može ostaviti duboke i dugotrajne ožiljke i u razvijenim zemljama.

Biznis može postati oprezan u pogledu investiranja i zapošljavanja zbog brige od mogućeg recidiva bolesti ili izbijanja nove pandemije, a da ne pominjemo ogromnu političku nestabilnost koju je trenutna kriza pogoršala.

I mada u razvijenim zemljama prvo vrijeme može doći do poravnavajućeg porasta potrošnje, potrošači će ipak dugoročno vjerovatno više štedjeti. U interesantnom radu koji je nedavno predstavljen na godišnjem simpozijumu u Džekson Holu, Džulijan Kozlovski, Lora Veldkemp i Venki Venkatesvaran zaključuju da će ukupni dugoročni troškovi pandemije za američku ekonomiju, najvjerovatnije, biti mnogo veći od kratkoročnih i zbog toga što tokom dugo vremena opstaje osjećaj povišene napetosti kod stanovništva. Njihova analiza je posebno ubjedljiva kada je riječ o potrošnji.

Svako čiji su baka ili djed živjeli tokom Velike depresije zna da je to strašno iskustvo promijenilo njihovo ponašanje za cijeli život. Osim direktnog uticaja na investicije i zaposlenost, kovid-19 stvoriće drugoročne troškove za proizvodnju. Do vremena kad se pandemija okonča, generacija djece, posebno iz domaćinstava sa niskim primanjima, faktički će izgubiti godinu školskog obazovanja. A mlađi odrasli, koji sada treba da nađu prvi posao na još polumrtvom tržištu rada, mogu računati na niže zarade u budućnosti nego što bi mogli očekivati u drugom slučaju.

Postoji nekoliko svijetlih tačaka. Pandemija je isprovocirala pad cijena nekretnina u mnogim gradovima, a to može pokrenuti snažan talas nove gradnje i investicja u prigradskim zonama, a takođe i u malim i srednjim gradovima koji odavno imaju teškoće.

Osim toga, biznis, koji je izbjegavao rad na daljinu, sada počinje da shvata da ta metoda ima mnogo prednosti a omogućava da se normalno funkcioniše. I mada na to ne treba računati sa sigurnošću, ipak, pandemija može podstaći vlasti da počnu da iznalaze načine da se svima obezbijede pristup širokopojasnom internetu i personalni kompjuteri za manje privilegovanu djecu. Globalna ekonomija sada je na raskršću. Najvažniji zadatak vlasti je da pokušaju da umanje ogromnu neizvjesnost i istovremeno nastave da daju vanrednu pomoć ljudima i granama ekonomije koji su najviše stradali. Jer, čak i kada loši period bude iza nas, osjećaj nesigurnosti, koji je stvorio kovid-19, najvjerovatnije će ostati u svjetskoj ekonomiji još dugo vremena.

Autor je profesor ekonomije na Univerzitetu Harvard; bio je glavni ekonomista MMF-a

Copyright: Project Syndicate, 2020.

Preporučujemo za Vas