DANAS, SJUTRA

Satiranje nade

Vremena partijskih znački na reveru kao ulaznice u raj, nijesu prošla. Sad su tu, duboko, obje polovine, rastavljene 1997. A Crna Gora daleko od promjena koje je neka manjina sanjala, od devedestih do današnjeg dana

24753 pregleda 554 reakcija 92 komentar(a)
Foto: Savo Prelević
Foto: Savo Prelević

Je li se nešto promijenilo? Partijska podjela plijena, partijska knjižica kao uslov za posao, ali i odgovarajuća identitetska pripadnost, prošlost koja i dalje vapi da se sa njom suočimo. Ministri koji živi ne daju da im pogledaš u bankovni račun, supruge i rođaci na spisku za državne funkcije, zakoni koji se donose bez javnih rasprava, diskriminisanje vjerskih zajednica, istorija koja se piše po volji pobjednika. Sporazumi koji ostaju slovo na papiru. Kritike koje se dočekuju etiketom „izdajnika“. Kao da pričaš o bivšoj vlasti. A priča je u stvari o urušavanju nade nakon 30. avgusta, i velike prilike da ova zemlja konačno postane pristojno mjesto za život. Ili bar to pokuša.

"Ali ono što možemo da uradimo jeste da ponekad, ako je potrebno, i progledamo kroz prste", savjetovao nas je ove sedmice potpredsjednik Vlade Dritan Abazović, dok je glumio portparola premijeru Krivokapiću, nakon njegove "privatne čestitke" za neustavni Dan RS.

Abazović se postupno navikava na progledavanje. Pristajanje na hitno izglasavanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti, ćutnja na sastanke zvaničnika Vlade i parlamenta sa ,,tradicionalnim vjerskim zajednicama” i odbijanje nove vlasti da razgovara sa Crnogorskom pravoslavnom crkvom, jer su presudili da ona nije "tradicionalna", bili su tek uvod u učešće u partijskoj raspodjeli vodećih funkcija u državnim preduzećima i agencijama "po dubini", pa i onih koje predviđaju konkurs. A i šta bi lider URA mogao reći. Upravo je ta partija otvorila ventil za najnovija partijska zapošljavanja, kad su njeni kadrovi prvi raspoređeni na neke od važnih državnih pozicija. Nakon što je Abazović samom sebi "progledao kroz prste" i ušao u ekspertsku vladu.

Ima još nešto o čemu se u Crnoj Gori glasni ćuti. Mnogi od onih koji su se decenijama borili za promjene, protestvovali zbog brojnih afera koje je proizvodio Đukanovićev režim, tražili demontažu sistema monopola, zasustavljanje progona neistomišljenika, sučavanje sa prošlošču i zločinima i kažnjavanje zločina počinjeniih u naše ime, suprostavljali se diskriminaciji onih koji su na referendumu o državnom statusu 2006. godine glasali drugačije, danas se osjećaju iznevjereno.

Na drugoj strani, neki se trude da pokažu kako se osjećaju pobjednički. To su oni koji učešće na litijama doživljavaju kao učešće u ovovremenoj bici na Sutjesci. Oni ljepe murale i slike pokojnog mitrpolita Amfilohija po zgradama. Uz prigodne vatromete. Zadovoljni što je ućutkana, sistemski diskriminisana Crnogorska paravoslavna crkva, Miropolita Amfillohija promovišu u Đeda Nacije. Ne smeta im ni dubina kad su u njoj njihovi. Oni ne traže suočavanje s prošlošću, jer su aktivno u njoj učestvovali ili je pasivno aminovali. Njima je dovoljno privođenje Branislava Brana Mićunovića jer je „komita“. Za ostala njegova viteštva ima vremena.

Premijer Krivokapić je, komentarišući zaustavljanje novog Zakona o slobodi vjeroispovjesti od strane Đukanovića, znakovito kazao da su "litije bile referendum", i da predsjednik treba da "poštuje volju građana". Čudan odabir riječi. Ili pak nije?

Posle referenduma 2006, DPS je administraciju popunio svojima. Suprugama, partijskim poslušnicima, sa odgovarajućim značkama na reveru. Izgleda, slijedi isto

Vremena znački na reveru nijesu prošla. Iste su to značke. Dvije polovine, rastavljene 1997.gdine su još tu. Duboko. Crna Gora Gora za sve, koju je sve ove decnije sanjala ona manjina nepokorenih, još je daleko. I sve je dalja.

U cijeloj našoj drami, ima jedna dobra vijest. Ovaj 30. avgust nas je makar naučio da ničija sila nije vječna. Opet je vrijeme za odupiranje.

(Monitor)

Preporučujemo za Vas