STAV

Evo nekih razloga da se (ne svađamo, ili da se bar) bolje razumijemo

Bar na ”crnogorstvo” i na rodoljublje niko ne smije da ima monopol

21307 pregleda 663 reakcija 106 komentar(a)
Cetinjska bogoslovija, Foto: Arhiva Vijesti
Cetinjska bogoslovija, Foto: Arhiva Vijesti

U pauzi savremene crnogorske igre, diobe na ”bjelaše” i ”komite”, te na ”četnike” i ”partizane” (koja je valjda zamijenila onu staru dobru sa kaubojima i indijancima), pokušaću da napravim diobu (razdvajanje) istine od laži:

1. Eparhije SPC u Crnoj Gori u potpunosti su, u svakom pogledu (vazda bile) uključene u poreski, katastarski i pravni poredak države Crne Gore. Ni manje ni više nego što su u taj poredak uključena druga pravna i fizička lica u CG. Niko i nikada, uključujući i komuniste do 1990, pa i režime kraljevine Jugoslavije i prethodno kraljevine i knjaževine Crne Gore, nije tražio ”registraciju” Crkve pred državom. Nije - jer su svi ti režimi imali Crkvu (svako na svoj način) administrativno ”evidentiranu” (zavedenu u knjige = prepoznatu = notiranu) kao pravno lice koje je država tu zatekla, i koje postoji prije donošenja državnih propisa (Ustav, zakoni, akta…).

Tek 1974. godine mi u Crnoj Gori dobijamo prvi Zakon o premjeru i katastru zemljišta. (!!) A 1984. imamo Zakon o premjeru, katastru i upisima prava na nepokretnostima. Ta dva zakona su jasno propisala postupak upisa nečije imovine u državne knjige. (2000. i 2007. donijeta su još dva zakona iz ove oblasti.) Tako je svaki upis crkvene imovine urađen po zakonom propisanom postupku koji se nije odnosio samo na Crkvu, nego i na sve vlasnike imovine u CG. I pazite sad ovo: 20. 10. 1987. tadašnji republički organi SR CG, Sekretarijat za finansije i Uprava za geodetske imovinsko-pravne poslove (preteče današnjih Ministarstva finansija i Uprave za nekretnine) izdali su akt kojim se daje uputstvo za primjenu Zakona iz 1984. Tu stoji da se ”za svu imovinu pravoslavne vjeroispovjesti kao vlasnik piše Mitropolija crnogorsko-primorska” (koja je i tada, kao i danas, bila sastavni dio SPC) kao što se sugeriše da se za imovinu rimokatoličke i islamske vjeroispovijesti upisuju vlasnici Arcibiskupija barska i Primasija srpska i Biskupski ordinarijat Kotor, odnosno Islamska zajednica u Crnoj Gori.

Dakle, što se tiče ”famoznog” upisa crkvene imovine 90-ih, njegovu pravnu valjanost SPC je stavila na test pred crnogorske sudove - i imamo presudu Upravnog suda Crne Gore iz 2011. i njoj shodno Rješenje Uprave za nekretnine Crne Gore iz 2015. (uz učešće u postupku tadašnjeg ministarstva finansija crnogorske Vlade) da su prigovori na račun tih upisa - neosnovani. A kada je u pitanju pravna osnova da se imovina pravoslavnih hramova upiše na Mitropoliju - evo imamo je i prije 90-ih.

2. Niti jedan pravoslavni sakralni objekat (crkva, manastir ili drugi crkveni objekat) u Crnoj Gori, nije upisan u katastarske crnogorske knjige na način da je njen vlasnik bilo koja pravna adresa izvan Crne Gore. Vlasnici su eparhije ili njihove institucije, koje svoje sjedište imaju u Crnoj Gori. Ništa od duhovnog i kulturnog blaga Crne Gore, ni na koji način, ne pripada drugoj državi. E sad, potrebna je pažnja, ali i neko osnovno znanje o temi, da usvojimo i razumijemo činjenicu da država ne mora (ako već nije) i ne smije (ako već nema dokaze da jeste) biti vlasnik crkvene imovine koja se nalazi na njenoj teritoriji, i koja imovina (nesumnjivo) podliježe zakonima te iste države. Dakle, moja imovina, tvoja imovina, crkvena imovina - podliježu državnim zakonima (npr. Zakon o zaštiti kulturnih dobara, Zakon o državnom premjeru i katastru…) ali njihov vlasnik nije država. Ukoliko za to ne postoje suprotni dokazi koje može prepoznati ovdašnji crnogorski zemaljski sud…

Vlasnik imovine SPC u samoj Srbiji - nije država Srbija, pa kako bi to onda Srbija mogla biti vlasnik sakralnih objekata u Crnoj Gori?

3. Da li SPC ima svoje sjedište izvan Crne Gore? Ima. Ima ga i Rimokatolička crkva. Ima ga i ovdašnja državna vlast. Smeta li našoj državi što se standardi ovdašnjeg pravnog, političkog i društvenog života ne propisuju u Podgorici i na Cetinju, nego u Briselu? Ima li neko problem sa tim što crnogorska mladost ide sa oružjem u Avganistan, protivno volji ubjedljive većine crnogorskih građana ali u skladu sa potrebama inostranih vojno-političkih centara? Kako zvuči podatak da protiv vojnog angažovanja evropskih zemalja na Bliskom istoku možete čuti glasnije proteste u centru Londona nego usred Crne Gore? Kada pravimo puteve ili kad otvaramo škole konačan ”prijem radova” vrše predstavnici EU a ne naša državna administracija. Pa, smeta li to kome? A ovamo se kao okupacija države predstavlja adminstrativna povezanost Cetinjske mitropolije sa Beogradom, Moskvom i Carigradom? Iako je veza naše države sa Briselom stara par decenija, a ove crkvene veze traju stoljećima.

4. Da li je nekada (ikada) u svojoj istoriji Pravoslavna Crkva na teritoriji Crne Gore bila organizaciono odvojena od drugih pravoslavnih centara u okolni i uopšte na svijetu? Jeste. Od ukidanja Pećke Patrijaršije 1766. pa sve do njenog obnovljenja 1920. Sve prije 1766. cetinjske mitropolite (i hercegovačke, poput Svetog Vasilija Ostroškog, slava mu i milost) hirotonisali su pećki patrijarsi. Ali i u ovom pomenutom međuperiodu, kada se Crkva u Crnoj Gori u brojnim dokumentima naziva i autokefalnom - nema ozbiljnijeg traga od neke, formalno-pravne crkvene samostalnosti. Zašto to kažem? Ni jednog našeg crnogorskog crkvenog poglavara u tom periodu nijesmo mogli da sami hirotonišemo, na našoj crnogorskoj teritoriji. Većinu crkvenih knjiga, odeždi i sasuda dobijali smo iz Rusije ili iz Austrougarske. Upravnici Bogoslovije na Cetinju, kao i veći broj njenih nastavnika, bili su izvanjci… Novac za otvaranje cetinjske bogoslovije i Djevojačkog instituta na Cetinju stigao je iz carske kase ruskog dvora. A odobrenje (!!) plana i programa srednje bogoslovske škole u našoj ”autokefalnoj” crkvi dao je Sveti Sinod Ruske crkve u Sankt Peterburgu, na molbu knjaza Nikole (od 17. jula 1869.). E sad ne znam hoću li biti proglašen za četnika ako kažem da je pored odobrenja Ruskog Sinoda, za Ustav Cetinjske bogoslovije knjaz Nikola tražio dodatni ”pregled i odobrenje” mitropolita Mihaila Jovanovića iz Beograda? Onoga istog beogradskog mitropolita koji je napisao službe (tekst bogosluženja koje se vrši na praznik nekog Svetitelja) Svetom Petru Cetinjskom i Svetom Stefanu Piperskom?

Razumijem simpatije i dijelim sa mnogima istorijsku nostalgiju za vremenom ”prije 1918.”, ali hajde da to vrijeme sagledamo u potpunosti. Kako nazive i naslove iz tog vremena, tako i tadašnji sadržaj duhovnog života Crnogoraca. Ovim ja ne omalovažavam status naše Crkve u vremenu prije 1918. nego branim od omalovažavanja njeno sveštenstvo koje je (ama svi do jednog) nastavilo da službuje u ujedinjenoj SPC, i kraj života dočekalo u toj i takvoj službi. Ako nam je neko ”ukinuo” Crkvu 1918. - onda su ti ljudi izdajnici i kukavice! (Kako se ne nađe ni jedan da skine tu mantiju i da odbije službu u ”okupatorskoj” crkvi?) A ako je samostalnost naše Crkve prije 1918. bila privremenog karaktera, bez dubljeg korijena i razloga u prirodi te Crkve i u svijesti samog naroda - onda su ti sveštenici bili - pravi, časni sveštenici.

5. Sadašnja SPC u Crnoj Gori optužuje se sa raznih budžetskih adresa bivšeg režima kako u naš mentalitet i identitet unosi ”strane” elemente i nekakvu ”okupacionu” ideologiju poput: svetosavlja, kosovskog zavjeta i trobojki?!

Ajmo ovako: Član 28 sadašnjeg Zakona o državnim simbolima Crne Gore kaže da državni i vojni simboli Knjaževine Crne Gore i Kraljevine Crne Gore, simboli Narodne Republike Crne Gore i Socijalisitičke Republike Crne Gore i simboli Republike Crne Gore utvrđeni Zakonom o Grbu i Zastavi Republike Crne Gore (Službeni list RCG, broj 56/93) uživaju zaštitu, kao i državni simboli utvrđeni ovim zakonom.

Trobojku kao nacionalni, državni kolorit crnogorske monarhije definiše Ustav Knjaževine iz 1904. Pa ako ne želimo da kršimo aktuelni Zakon o državnim simbolima najmanje što se od nas očekuje jeste to da trobojku ne proglašavamo okupatorskom! Upečatljivije od tog istorijskog dokumenta trobojku kao crnogorski ”brend” definiše crnogorska narodna nošnja. Da smo mogli onu skulpturu na ulazu u Podgoricu sa Cetinja obojiti u autentične boje, imali bismo dvije trobojke, jednu na drugoj, kao ukras glavnog grada. A ako se neko pita šta će nam „4 S“ na toj trobojci, ja takvog pitam, čija je ovo istorija (istorija Srbije ili istorija Crne Gore):

U članku "Glasa Crnogoraca", u broju četvrtom, od 26. januara 1902. godine, na strani prvoj stoji izvještaj o proslavi Savindana u Podgorici:

"Podgorica, 14. januara 1902. (Svetosavska proslava). Svake godine obavlja se ova proslava kako po svoj Crnoj Gori tako i u Podgorici na najsvečaniji način. Na dan Sv. Save, poslje sv. leturgije iz crkve, kroz varoš, išla je svečana litija". Ukrašenost sale podgoričke Osnovne škole u kojoj se izvodila proslava, opisuje karakteristične detalje ovako: "U pročelju namještena bješe ikona Sv. Save najvišeg formata, oko koje sa obadvije strane se viđahu četiri slova S, sastavljena od zelenog lovorovog lista, koje svakome u oči padahu i rado ih čitahu i objašnjavahu: Samo sloga Srbina spasava; nasprema ikone Sv. Save stojala je slika Njegovog Kr. Visočanstva Gospodara, oko koje se čitahu od lovorike sastavljena slova: Ž. K. N. I. Škola je bila dupke puna naroda oba pola, koji je u najboljem redu ulazio i ostao na svojim mjestima do svršetka svečanosti". Svetosavlje nije ljotićevsko-nikolajevska ideološka novotarija sa početka 20. vijeka, nego njegovanje kultnog (bogoslužbenog), intelektualnog i umjetničkog sjećanja na lik Svetog Save kao začetnika (ili presudnog uobličitelja) autentične naše narodne crkvene, zakonodavne i prosvetne djelatnosti na ovim prostorima. I takvo svetosavlje je njegovano u Crnoj Gori vjekovima, a od kad postoje savremene škole (od 1834) -proslavljano je kao školska slava.

I naravno, sve ovo što sam izdvojio, nijesam radio sa namjerom da promovišem bilo kakav monopol SPC u odnosu na pripadnike drugih vjera, ili u odnosu na agnostike ili ateiste. Danas živimo u državi građanskih načela i bilo koji stanovnik Crne Gore ima pravo da pojedinačno ili udružen sa drugim istomišljenicima formira sopstveni religiozni život, i mimo kanona i mimo tradicije Pravoslavne Crkve, ovdje u Crnoj Gori. Ali ako je riječ o pravoslavlju, ono ima pravo (bar onoliko koliko to ima i državna uprava) da živi u zoni sekularnog (odvojenog od države) i da se zasniva na poštovanju nekih utvrđenih pravila. Ne treba nam monopol SPC u Crnoj Gori, ali nam treba monopol tih utvrđenih pravila.

Imamo jednu državu Crnu Goru, i na njenoj teritoriji ne mogu važiti pravila nekih drugih država, iako ovdje žive različiti narodi i raznorodne kulture. Niti ljudi koji nijesu ”za ovu ili onu vlast” imaju komociju da ne poštuju zakone države. E pa, ista je situacija unutar Crkve i njenih kanona, kada se radi o ljudima koji nijesu istomišljenici ”popova” i ”oficijelne crkvene politike”.

I ono što je najvažnije, i zbog čega sam sve ovo i napisao: toliki istomišljenici ”popova” među građanima Crne Gore, nijesu ni okupatori ni neprijatelji Crne Gore. Bar na ”crnogorstvo” i na rodoljublje niko ne smije da ima monopol.

Autor je rektor Cetinjske bogoslovije

Preporučujemo za Vas